Za ljubitelje i poštovaoce bosanskog, ali i cjelokupnog muzičkog naslijeđa Balkana, današnji dan, 26. u mjesecu augustu, ima specifičnu važnost, budući da je riječ o danu na koji je rođen čovjek koji je bio jedan od najzaslužnijih za postojanje i očuvanje onoga što danas prepoznajemo kao tradicionalnu sevdalinku.
Riječ je naravno o Zaimu Imamoviću, pjevaču, kompozitoru i tekstopiscu, velikanu koji je nadahnuo generacije muzičara, i čiji se utjecaj proteže do današnjih dana, piše Srbijadanas.com.
Ovaj skromni čovjek, koji je ostavio sve samo ne skroman trag u ovdašnjoj kulturi, svijet je ugledao davne 1920. godine u Mrkonjić Gradu, napustio ga je 2. februara 1994, a svoju muzičku karijeru započeo je 1945. godine kao pjevač Radio Sarajeva.
Riječ je o službi koja danas mnogima može djelovati egzotično – Zaim je bio među muzičarima koji su u poslijeratnom periodu, za mjesečnu platu, uživo svirali i pjevali u okviru radio programa, i na taj način ostvario je veliku popularnost i stekao ljubav publike širom nekadašnje SFRJ.
Čuvena je anegdota o čovjeku koji je, kupujući radio aparat u prodavnici u Zagrebu, napomenuo da bi htio kupiti radio, ali samo “ako u njemu pjeva Zaim”.
Izvodeći ih na radiju, i snimajući, Zaim je mnoge sevdalinke, kao što su “Mujo kuje konja po mjesecu”, “Od kad sam sevdah svez’o”, “Okreni se niz đul-bašču”, “Evo ovu rumen ružu”, i druge, spasio od zaborava, ali se istakao i pišući nove pjesme po uzoru na izvorni duh sevdaha, među kojima je jedna od najpoznatijih “Sve behara i sve cvjeta”.
Neke od ovih pjesama, vjerovatno i većina, poznatije su današnjoj publici u izvođenju velikog Safeta Isovića, Pavarotija bosanskog sevdaha, ali nikako se ne može zaboraviti da su čitave generacije sevdalija bile Zaimovi učenici, i da upravo među njih spada i Safet.
Uostalom, evo kako je on to svojevremeno sopstvenim riječima objasnio, u jednoj emisiji o Zaimu: “Imamović je jedna izuzetna ličnost, jedan poseban čovjek i jedan vrlo osoben pjevač. Ja i moja generacija, još u vrijeme kad smo bili djeca, slušali smo ga sa velikim oduševljenjem, i još od tih početaka, puno smo učili od njega. On je čovjek od kojeg mnogo može da se nauči. Mislim da je to cijela moja škola. Slušajući Zaima može se naučiti kako treba da se pjeva naša izvorna gradska pjesma, sevdalinka.”
Djela Zaima Imamovića i njegovih saradnika spadaju među najznačajnije podvige u okvirima balkanske kulture.
-Zaim je dio generacije oko Drugog svjetskog rata koja je potpuno promijenila tu muziku. Trebalo bi dosta vremena da se uopće nabroji šta su oni sve uradili – riječi su kojima je Zaimov značaj pokušao da objasni njegov unuk i savremeni interpretator i autor sevdalinki, Damir Imamović, koji je prije nešto više od deset godina krenuo stopama svog djede i svog oca, Nedžada Imamovića.
-Ono što je meni inspiracija u njegovom radu, kao i u radu drugih ljudi kao što su Jozo Penava, Ismet Alajbegović Šerbo i mnogi drugi pjevači, muzičari i autori sevdaha, jeste taj proces u kojem su oni ono što su naslijedili kao tradiciju, radikalno promijenili. Ono što mi danas znamo kao tradicionalni sevdah je zapravo to što su oni uradili, od kraja tridesetih do šezdesetih godina prošlog vijeka.
https://www.youtube.com/watch?v=kfb8E8EUaik&feature=emb_logo
Umilne i duboke pjesme koje u to vrijeme još nisu podlegle ubrzavanju, i čiji umjetnički imperativ još nije bio podlegao komercijalizaciji i estradizaciji koje će nastupiti tokom narednih decenija, Zaim Imamović je izvodio jednostavnim i odmjerenim vokalom, bez previše egzibicija, trilera, tiho i polako, a moćno – izražavajući suptilnu i tananu emociju.
Zaim je pjevao nenametljivo, ali impresivno, a slično je i živio, sudeći po svjedočenjima savremenika, i onih koji prenose njihove riječi. Među čuvene priče o njemu spada i ona da je sa turneja donosio kofere pune ogromnih svota novca, predavao ih na kasi Radija, a onda odlazio po svoju redovnu platu.
Postoji i anegdota o tome da mu je, poslije jednog koncerta na Brionima, Josip Broz Tito rekao: “Zaime, treba li ti šta?”, a da je pjevač rekao da ne treba.
Jedan od generala iz Titove pratnje mu je prišao i rekao: “Pa, bre, druže, jeste li zdravi? Ljudi dobijaju vile, stanove, a vi nećete ništa…” Nastavak ove priče kaže da je Zaim susret sa Titom kasnije ipak iskoristio, ali ne za sebe, već da bi pomogao svom prijatelju, muzičaru iz orkestra, da dobije stan.
Karakter velikog umetnika, uostalom, hvalospjevom je opisao i Safet Isović, te prenosimo još jedan njegov citat: “Zaim Imamović je bio čovjek građanske orijentacije, prelijepih građanskih manira, besprijekorno pedantan, uvijek umjeren i odmjeren, vrlo često izuzetno duhovit. Svima je poznato da je bio doajen i bard i da je sačuvao sevdalinku od zaborava, i svojim je kompozicijama nadgradio. Čovjek u svakom smislu vrijedan pažnje.”
Žitelji današnjice lako će podleći zabludi da je sevdalinke koje je Zaim pjevao, i njegove interpretacije, pregazilo vrijeme, budući da govore o davno prohujaloj prošlosti, u kojoj su, bar naizgled, vladala neka drastično drugačija pravila. Istina je, naravno, daleko od toga, jer umjetnički kvalitet, ljepotu, i dubinu osjećanja ne može da izbriše nijedna moda. Stilovi i ukusi se mijenjaju, ljudi dolaze i odlaze, ali ove vrijednosti ostaju van vremena.