Šemsa Suljaković, jedna od najvećih zvijezda „prave“ narodne muzike u cijelom regionu, početkom oktobra proslavila je 70. rođendan. Legendarna pjevačica okupila je porodicu i najbliže prijatelje, malo se sjelo, popričalo i nikome ništa nije nedostajalo.
-Bila sam prošli vikend u Njemačkoj poslovno, pa sam odlučila ostati nekoliko dana na Zapadu. Moram malo pripaziti i pomaziti samu sebe, to moram podvući. Ko će drugi, ako nećeš sam sebe malo pripaziti. U ponedjeljak se vraćam kući – rekla je Suljaković.
Mada za sebe zna reći da je monotona i da nema ništa novo kod nje, s čim se potpisnik ovih redova i mnogi drugi ne bi složili, ovog puta nije bilo tako. Otkrila nam je da ima nešto novo.
-Snimila sam pjesmu s „Južnim vetrom“. Pa sad, sve zavisi, ako mi ponude neku dobru pjesmu kasnije, možda opet nešto snimim, šta znam. Po jednu mogu snimiti onako i ćao. Ovo je nešto mimo mog stila. Više naginje na našu izvornu bh. sevdalinku. Pjesma se zove „Mehmed i Almasa“. Tema je žaljenje za mladošću, razočarenje u ljubav. Uglavnom, Mehmed gleda kroz prozor, sjeća se Almase, prošlih vremena, akšikluka i to. Radi se o starom tekstu Miodraga Ilića. Preturao je on tako po svojim starim tekstovima i našao pjesmu za koju je smatrao da je stvorena za mene.
Tekst je star 35 godina. Baš za mene. Zaista mi se sviđa, pogotovo što je tema ljubavna – otkrila nam je legendarna pjevačica.
U Sarajevo se vraća iduće sedmice i onda je, kako kaže, do kraja novembra slobodna.
-Radim koliko ja hoću. Kada poželim, spakujem kofere i idem na odmor. Nigdje ne žurim, niti mi staro kašlje niti malo plače. Tako sam navikla, to mi je zadovoljstvo koje sebi priuštim. Najviše volim kada sam dva-tri dana tamo, dva-tri dana ovamo. Udovoljavam sama sebi, mezimica, jedinica – iskrena je pjevačica.
Zadovoljstvo joj je i da unuci Medini ispunjava želje.
-Evo, baš smo se maloprije dopisivale. Dobila sam narudžbe – nano, molim te ovo, molim te ono. Ja to sve rado odradim – kazala je Suljaković.
-Još ne mogu shvatiti da nema mog Sinana, da nema Šabana. Sve mislim da su oni tamo negdje, da normalno žive, a ja ovamo. Nikako ne mogu to svariti. Mnogo godina je iza nas – iskrena je Suljaković.