Čini se da nijedan slučaj vezan za javne ličnosti, nije toliko zainteresirao javnost, kao jučerašnja odluka suda kojom je pjevačici Severini Kojić oduzeto starateljstvo nad sinom. Sinoć ga je predala njegovom ocu Milanu Popoviću.
Društvene mreže pretrpane su komentarima, statusima, pismima onih koji (ne)podržavaju takvu odluku. Većina je na strani majke, Severine kojoj, pišu mnogi, nije trebalo ali nikako oduzeti sina.
Jako emotivno pismo na Facebooku objavila je Mariana Jurković. Prenosimo ga u cjelosti:
-Noćas ili sutra će jedno dijete nesvjesno svega zaspati bez svoje majke. Radi ega mame i tate. Te nepremostive Sotone razdvajanja svih bića od postanka svijeta..
A naviklo je na nju, svoju mamu. Na njezin miris, maženja u rano jutro i ljubljenje pred san, na sve njeno..
Iako za većinu ljudi loša, ona je njegova mama jedina koju ima. I koju voli.
Ta majka je Severina. Ja nisam na strani Severine već na strani majčinstva. Jer sam majka. I bez svoje djece, Slavena i Ivane svoje ne znam što bih..Srce bi mi puklo!
Kako bih i mogla kad su njih dvoje moj zrak.
I zamislite količinu ega kada se odnosi iza razvoda lome preko nejačadi. Prkosa, inata, osvete.
Preko male nedužne djece.
-Zašto se mame i tata više ne vole?
-Zašto mama često plače? Da li sam ja kriv? Možda nisam bio dovoljno dobar?
-Smetam li mami i tati?
-Šta je to sud, što majka ide tamo tako često? Zašto je tata tako bijesan, zašto me druga djeca tako čudno gledaju?
Ja samo želim biti miran i sretan.
Izuzmimo činjenicu da se radi o Severini.
Običnoj smrtnici. Grešnici kakvi smo i sami. Bezgrešan nije nitko!
Da ne govorim o komentarima koje ljudi ostavljaju ne misleći o njenom djetetu. O svojoj djeci , sad ili kasnije.
Ljudima koji su i sami grešni do te mjere da im se vlastita prljavština čini manja ako otkrivaju tuđu. I neumorni su u tome. Ne biraju riječi a ni sredstva.
Nesretnici.
I to često čitaju djeca katkada usvajajući takav kodeks ponašanja kao nešto sasvim normalno i prihvatljivo.
Što očekivati od kasnijih generacija koje dolaze?
Evo dok grlim uspavanu svoju Ivanu, rođeno moje, boli me mali Aleksandar, rođeno njeno. Sva ta djeca. Na kojima se kola lome.
Smeta mi nepravda. Sustav. Pravne igre. Nepravne igre u ovom mulju od država. Gnusobe ljudske.
Smeta mi ego.
Njega će tata odvesti u svoj svijet.
Možda će mu pričati još veće laži, majka ti je bila svakakva , sa mnom ti je bolje, možda će se malenom izmiješati mirisi..ruše mu svjetove i ništa ga se ne pita. On nema nikakva prava.. Zamislite samo tog poretka stvari!
“Kad si mlad vjeruješ svima
A ne znaš kakvih ljudi ima..”
A samo je htio biti sretan.
Zar je previše želio?
“Rođeno moje, ljubav rađa heroje..”