Glumca Dragomira Bojanića Gidru domaća publika najviše pamti kao Žiku Pavlovića iz “Žikine dinastije”, iako je to bila samo jedna od uloga u kojima je pobrao simpatije.
Njegova kćerka Jelena Bojanić, prisjećajući se jednom prilikom posljednjih očevih dana, otkrila je šta se dešavalo na VMA u Beogradu sve do 11. novembra 1993. godine, kada je čuveni Gidra preminuo od raka jetre.
Ceo VMA je bio pun vojske pod oružjem. Dovoze helikopterom ranjenike, sve djeca od 18, 19 godina, mnogi su bez nogu. Znali smo da mu je kraj, sestre mu švercuju cigarete. A u njegovoj sobi dežurni ljekari i ranjenici, sjede od do četiri ujutru kod njega, a on za svakog od ima štos. Tako je mjesec dana umirao i svako večer zabavljao ranjenike – pričala je Jelena.
Gidra je, navodi se, znao šta će se desiti sa zemljom kada se pojavio Milošević. Njegova kćerka je devedesetih otišla u Ameriku. Prije toga je bila u Londonu. Njen otac se iz inostranstva vratio zbog nostalgije, a ona zbog njegove bolesti.
-U jednom povratku u Srbiju, 1993, otišla sam direktno kod njega u bolnicu. Sletjela sam u Budimpeštu. Grozno vrijeme. Iz Budimpešte sam direktno otišla na VMA. Onkologija, četvrti sprat. U četiri ujutru je sve mračno, a na kraju hodnika na četvrtom spratu svjetlo. Mi se približavamo. Ceo VMA je bio pun vojske pod oružjem. Nije izgledao kao bolnica, već kao objekat pod opsadom. Imala sam utisak da sam se vratila u neku drugu državu. Moja generacija nije bila svjesna. Popnemo se i vidim kroz mrak gužvu. A oni dovoze helikopterom ranjenike, sve djeca od 18 do 19 godina, operišu ih, mnogi su bez nogu. Medicinske sestre dovoze te mlade ranjenike u kolicima do tatine bolničke sobe i Gidra im priča viceve u četiri ujutru. Znali smo da mu je kraj, sestre mu švercuju cigarete. A u njegovoj sobi dežurni ljekari i ranjenici se smiju njegovim fazonima. Oni sjede od 11 do četiri ujutru kod njega, a on ima čitav monolog, pa za svakog od njih štos. Tako je mjesec dana umirao i svako veče u tih mjesec dana zabavljao ranjenike – otkrila je Jelena.