Riječ sevdalinka nastala je od arapske riječi sevda, što u prijevodu znači crna žuč. To su urbane i gradske pjesme kroz koje je prikazivana ljubav.
Nekako su to Bosanci, a posebno Sarajlije, dolaskom saza na ove prostore u 15. stoljeću oblikovale na svoj način, pa je zato ona autentična i naša, bosanska, ističe Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije.
Slična sudbina
Ljubav prema tamburi, odnosno sazu, mnoge tada talentire Sarajlije primicala je da ga savladaju. To kucanje, kako se govori za saz, je specifično i daje posebnu atmosferu. Mnogo je tih, da kažemo, sazlija ili kompozitora na sazu bilo, ali i neponovljivih. Starija generacija je upamtila Muharema Mešanovića poznatog kao Hamić, rođenog Vratničanina koji je ostavio neispisiv trag u sviranju saza. Svirao ga je s posebnim dertom, gotovo besprijekorno. Ostavio je veliki broj učenika, a jedan od njih je Igbal Ljuca.
Možda to ne bi toliko bilo interesantno da se iz njegovog saza i tihe pjesme sevdalinke ne pojavi žena kojom je bio opčinjen Behka Topčić. Imali su sličnu sudbinu, Igbal se rastavio od supruge, a Behka od supruga. Bila je udata za Majčića, harmonikaša s kojim je pjevala. Ali nije mogla odobriti taj malo življi život supruga. Tako je Behka odselila s Vratnika, gdje su živjeli. Žal Asima za svojom Behkom bio je toliki da više nikad nije zasvirao harmoniku.
I Behka i Igbal postadoše ne samo bračni drugovi nego su i svirali po kafana i mehanama da bi goste uveseljavali. Od tog derta znali su se i oni koji su držali kafane i mehane uz akšamluk toliko zanijeti da bi njih slušali ne obraćajući pažnju na goste.
Posebnu atmosferu je pravila Behka. Obučena u bosanske dimije sa jemenijom i pozlaćenim dukatima na glavi, s defom u ruci. Taj bosanski folklor sa sevdalinkom, sazom koji je kucao njen suprug Ljuca, odjeven u bosanskom odijelu s čakširama, privlačio je goste sa svih strana. Bila je to i promocija kako bosanske nošnje tako i same sevdalinke.
Igbal je bio tih i tiho je pjevušio, dok je Behka bila energičnija. Davala je poseban štimung. A zapamćena je bila po tom svom rumenilu u licu. U Sarajevu su svirali na svim poznatim mjestima, od Kolobare, Babića bašče, Bembaše do restorana koji je otvoren pred Olimpijadu. Tu na čaršiji, prekoputa Sebilja s druge strane, porušene su bile neke radnje i napravi se restoran koji prozvaše Stari grad, koji je bio na dvije etaže. Ta gornja etaža je bila postavljena upravo za njih dvoje.
Povišena scena
-Bili su tu divani, a u sredini malo povišena scena, gdje je Behka pjevala, a Ljuca kucao saz, dok su gosti akšamlučili. To je bila velika atrakcija za strance u doba Olimpijade. Uz te stepenice moglo se ući samo uz konzumaciju, a to vam dođe kao karta, i uz nju dobiješ jedno piće – kahvu ili sok – ističe Garibija i dodaje da je uvijek bila puna i veoma je teško bilo doći do te karte.
https://www.youtube.com/watch?v=Hl5_Y3PWtjU
Toliko su bili bliski da su brzo jedno za drugim preselili na bolji svijet.
„0Unter Bistrik, unter Pale…“
Stjecajem okolnosti i urgencijom Zaima Imamovića, snimili su neke pjesme u „Diskotonu“. Ostalo je zapamćeno da kad bi htjela da podigne atmosferu Behka više puta pjevala svoju pjesmu „Unter Bistrik, unter Pale, unter Koran, Stambolčić, čivija je čivija… zahrđala čivija…