Nedašnja članica kultne grupe Mirzino jato, bek vokal na pločama i koncertima Bijelog Dugmeta, Zdravka Čolića, uspješan solo pjevač, Zuzi Zu ponovno je u Sarajevu.
-Već skoro dvije godine nisam bila u Sarajevu. Boravila sam u Zagrebu tokom pandemije, a za to vrijeme doživjela sam i preživjela na desetine zemljotresa, od kojih četiri ili pet velikih, zbog kojih smo morali da bježimo iz kuća i stanova. Nije bilo struje, plina, vode. U tim trenucima osjećala sam se kao početkom devedesetih u Sarajevu. Nakon svega toga uslijedile su dvije velike poplave u Zagrebu, jednostavno bilo je strašno – priča nam Zuzi Zu.
Vi ste posebno bili osjetljivi na pandemiju?
-Da, bila sam jako osjetljiva, obazriva, jednostavno sam izbjegavala kontakt sa ljudima, a posebno one nepotrebne kontakte. Kada ih nisam mogla izbjeći,onda sam uvijek nosila po dvije maske, zaštitna odjela. Ne znam ni sama, jednostavno se taj neki strah da ne dobijem koronavirus bio uvukao u mene. Na svu sreću do sada sam uspjela da ga izbjegnem.
I ako živite sami uspjeli ste upotpunosti da koordinirate svoj život i da iz svega toga izađete „neozlijeđeni?
-Svaki čovjek ima u sebi nagon za preživljavanjem, pa tako i ja. Ja izgledam hrabro, ali svi se mi borimo na svoj način. Neko misli ako mi je suprug preminuo da sam sama! Ne ja nisam sama, ja sam uvijek u mislima sa njim.
Ponovno ste u Sarajevu. Kakav je osjećaj?
-Poželjela sam ovaj grad, njegove ulice, planine, Miljacku, Vilsonovo šetalište, moje komšije, golubove, prijatelje… Ali, tu sam i sa posebnim razlogom, a to je da prodam stan, a koji se nalazi na atraktivnoj lokaciji u gradu. Htjela sam ga i ranije prodati, ali pandemija me usporila. Prodajom stana u Sarajevu završavam na neki način jedan dio svog života odnosno zatvaram jedno životno, a otvaram drugo životno poglavlje. Do sada mi je Zagreb bio privremena adresa, a sada će to pored Zagreba i Pula biti moja stalna adresa. Prodajom stana u Sarajevu, kupujem stan u Puli.
Da li Vam je ipak teško odvojiti se od stana u Sarajevu?
-Naravno da mi je teško jer prodajem stan u kojem sam provela više od 40 godina lijepog života, u kojem je rođen moj suprug , njegovi roditelji… Stravično mi je teško jer je došlo vrijeme da ja prodajem taj stan, a ne oni. Roditelji mog supruga bili su austrougraskog porijekla, a deda mom supruga Mirka, Friz, bio je jedan od osnivača, pokretača osnivanja štamparije sarajevskog Oslobođenja. Tu je zaradio i penziju.
Šta je muzikom, pjesmom, da li ste tu stavili definitivno tačku?
-Ja dok god živim muzika će biti dio mene. Ako je za muzičare i pjevače poput Gorana Bregovića i Zdravka Čolića situacija nepovoljna po pitanju snimanja novih pjesama,onda je i za mene,a i za mnoge druge pjevače. Ja svakao namjeravam da snimim još jedan kompletan album,a to je sve u fazi priprema, pregovaranja. Nema smisla da okupljam ljude oko sebe, a trenutno zbog pandemije izbjegavam kontakt sa ljudima. Bez obzira što sam se dva puta vakcinisala, opet sam malo zakočila. Jednostavno sam i previše obazriva.
Da imate li imate kontakte sa starim prijateljima, muzičarima, pjevačima iz Sarajeva?
-Ostaju još ti neki telefonski kontakti, a ja sam iskreno rečeno sa dosta njih sama prekinula kontakte, to je valjda i zbog godina. Kako čovjek stari sve više gubi kontakte, okreće se više sebi, misli više na sebe i svoje potrebe,a sa druge strane stvara neke drug kontakte. Jednostavno neki kontakti se pogube, bez obzra što se sa nekim družiš 20 ili 30 godina, ne znači da su ti svi oni prijatelji. Život ide dalje, drugačiji su interesi, drugačije prilike života. Dosta njih je otišlo iz Sarajeva ,ali imam nekih novih prijatelja,jer ja imam veliki krug kretanja. Moj krug kretanja nije samo Sarajevo i Zagreb, već i Beograd, Italija, Holandija, Njemačka…
U Zagrebu ste se družili i sa tamošnjim pjevačima?
-Da, da. Posebno sam kontaktirala sa pokojnim Kićom Slabincem. Jedno drugom smo tokom pandemije i tog nekog prisilnog kućnog pritvora, jedno drugom slali te neke smiješne stvari, telefonirali, jedno drugom davali vjetar u leđa. Kićo je stanovao veoma blizu mene. Bila sam na njegovom, mislim zadnjem koncertu u Zgrebu, tada sam i zadnji put plesala. Bio je divan čovjek, prijatelj, pjevač. U šali mi se znao i udvarati,a ja mu kažem: „Ja kao djevojčurak bila luda za tobom, šta ćeš mi sada?“. Pa smo se svemu tome smijali. Bio je jako duhovita i druželjebljiva osoba. Pa tu je i Duško Lokin, a nas dvoje smo se slučajno nakon toliko godina sreli u jednoj pošti u Zagrebu. Sjećam, se kada je svojevremeno Mirzino jato haralo nekadašnjom Jugoslavijom, išli smo na zajedničku turneju. Jato i Lokin. Taj naš ponovni susret bio je jako emotivan. On je imao jednu kafanu u Zagrebu koja se zvala „Lokin“ koju je držao sa jednim prijateljem, onda se njih dvojica raziđu, pa on pređe da dolazi u kafanu koja je bila blizu toj njegovoj bivšoj. Ali, Kićo i ja nastavimo dolaziti i dalje u tu „Lokin“ kafanu. Njih dvojica su bili veoma bliski prijatelji.
Vi ste prije rata radili u Izvršnom vijeću BiH u Sarajevu. Bili ste visokoobrazovana pjevačica u to vrijeme?
-Ja sam i danas visokoobrazovana. Završila sam Ekonomski fakultet i postdiplomski sam radila u Hagu u Holandiji.U tom Izvršnom vijeću radila sam punih 17 godina kao visokoobrazovana žena.
Kako je bilo raditi na jednom takvom isturenom javnom mjestu, a ujedno biti i pjevačica, javna ličnost. Kako su Vaše radne kolege gledale na to?
-Bilo je to sve jako zanimljivo. Kada bi se radile interne zabave ja sam uvijek pjevala, a tu je radila i rahmetli Fikreta Polovina, supruga rahmetli Himze Polovine. Zahvaljujući njoj upoznala sam i Himzu , te smo bili razvili jedno divno druženje i prijateljstvo. Jednom je došao i Himzo da pjeva, on kada bi pjevao niko nije smjeo da priča, pije, puši, da se pomakne sa mjesta. To je baš bio doživljaj. Bio je oduševljen mojom izvedbom sevdaha,pa mi je bio dogovorio snimanje za arhiv RTV Sarajevo. Čak je mislim pjesma „Moj beharu ko li mi te bere“ bila moja prva snimljena pjesma za tu kuću. Čak me pozvao da pjevam na tridesetoj godišnjici njegove karijee u Domu mladih u Sarajevu. Tada su mu gosti bili Cune, Ksenija Cicvarić i ja iz Sarajeva. Bila sam njegovo otkriće po pitanju sevdaha. A, što se tiče radnih kolega, bilo je svega. Sa jedne strane me hvalili,a sa druge strane pričali, zašto hodam u minjaku i Izvršnom vijeću i slali me na komisiju. Tada su me žene prijavile, bile su jako zavidne. Prijavili su me za nedolično oblačenje u jednoj takvoj državnoj instituciji. Sada kada razmišljam o svemu tome, sve su to bile dječije igre. Minjak su nosile i druge,ali nikome suknja nije stajala tako dobro kao meni i ničija nije bila tako kratka kao moja( hahahah). Jednostavno ženska ljubomora.
Bato Šisić