Supruga pjevača Tome Zdravkovića, Gordana, kaže da su joj mnoge scene probude emocije i sjećanja koja još uvijek ne blijede.
Ona se u intervjuu za Blic osvrnula i na dane kada je Toma bio bolestan, posljednje razgovore i ljubav koju su imali.
Ostavši bez dinara i uvjeren da će brzo umrijeti zbog zdravstvenih problema, Toma Zdravković je pobjegao prvo u Ameriku, a potom se decembra 1974. godine zaputio u Kanadu. Tamo je upoznao Gordanu sa kojom se vjenčao. Nakon što se rodio sin Aleksandar u Torontu, sa porodicom se krajem 1978. godine vratio u Jugoslaviju i snimio novi album. Njegova životna sapunica ovu priču ponovo je proživjela kroz film “Toma”.
-Kao da sam se vratila 35, 40 godina unazad. A posebno pred kraj njegovog života. Strašno. Kao da se sve vratilo nazad. To su emocije koje su bile potisnute, ali nikada zaboravljene. Život teče dalje, ali ovaj film je probudio sve emocije. Koliko sam sretna, toliko sam i tužna. Ne postoje riječi kojima bih mogla da opišem kako se osjećam.
Da li je Milan Marić na autentičan način prenio Tomu i njegov karakter?
-Ovaj dečko što ga je igrao, svaka mu čast. Nemam nikakvu zamjerku. On je toliko ušao u njegov lik, dušu, manire da je to nevjerovatno. Kada su se pojavile scene sa njim ja nisam mogla da vjerujem. Ne mogu da izdvojim nijednu posebno. Milan je skinuo njegov izraz lica, govor, oči. Sto posto sve. Prepoznala sam u njemu Tomu. Bila sam toliko fascinirana time da je neko mogao toliko da uđe u emociju nekog koga nije poznavao. To znači da je veliki glumac i svaka mu čast.
Potresle su vas scene?
-Plakala sam. Nisam ni spavala cijelu noć poslije toga. Sve mi se vratilo unazad.
I vaš lik se pojavljuje kratko u filmu. Kako vas je dočarala mlada glumica Sanja Marković?
-Ona je jako mlada glumica, slatka i odradila je posao na pravi način. Ono što je odradila, odradila je baš kako treba.
Kakav je bio Toma?
-Toma je bio čudan, neobjašnjiv, zagonetan. Bar za mene. Ja sam realista. Život sam drugačije od njega shvatala. On je bio knjiga koju niko nije pročitao. Mislim da u nekim momentima ni sam sebi nije bio jasan. Bilo je teško upoznati Tomu. On je malo pričao, stalno si morao nešto da ga pitaš, a njegovi odgovori su bili šturi- pa da, pa jeste, tako… Kako upoznati nekog ko tako odgovara? Znala sam da je pjevač, slušala sam njegove pjesme, ali nisam znala lične stvari. Tek je počeo da otvara dušu kada ga je uhvatila bolest. Tada je počeo da govori kako se osjeća.
Kako je podnosio bolest?
-Nikada nije mogao da zamisli sebe da bude hendikepiran. Govorio je ako treba da ostanem bez nekog organa, neću da živim. Hoću da živim ovako kako želim, pa to bilo godinu ili dvije. Da nije nastavio da pije, možda bi živeo još. Ali i udes koji je imao sa autobusom je dodatno doprinijeo svemu. Tada su mu izvađeni bubrezi. Trebalo je da ide na dijalizu i sve se poremetilo. Jako je volio da živi. I nije do zadnjeg dana vjerovao da će da umre. Nekoliko dana prije nego što će da umre, govorio mi je: “Molim te, ako mi se nešto desi, uzmi dijete i idi odavde”. Te godine kada smo se vratili ovdje, mislim da je živio život punim plućima, bez obzira na njegovu bolest. Deset godina je bio potpuno zdrav.
Vaš odnos je bio pun podrške. Vi ste ga bodrili u svemu, posebno u bolesti. Koliko je bio zaljubljen u vas?
-Ne znam da li je bio zaljubljen, ali da smo imali nešto posebno jesmo. Ona nas i dan danas spaja bez obzira na to što njega nema. Fatalnu zaljubljenost nismo imali.
Trideset godina je prošlo od Tomine smrti. Mnogi kažu da vrijeme liječi sve rane, ali reklo bi se da kod vas nije to slučaj?
-Za mene Toma nikada nije ni umro. Nisam vidjela sebe da ostanem ovdje posle njegove smrti. Svaki put kada dođem imam osjećaj da se srećem sa njim. To je nešto što je mene držalo u životu. A, ovo posebno. Držaće me do smrti. Ovo mi je sada kao da je ponovo rođen.
Tomin i vaš sin Aleksandar je ostao bez oca kada je bio dijete. Koliko liči na pokojnog oca? Kako je on podnio Tominu smrt?
-On ima puno Tominih osobina. Kao dijete je ličio na mene, sada isti Toma. Kako likom, tako i karakterom. Samo što moj sin nije pronašao sebe u muzici. On i dalje nosi teret očeve smrti, kojeg se nikada nije oslobodio. Ja sam ispala mnogo jača od sina. Mislila sam da će on to da prebrodi s godinama, ali ne. Na neki način ostao je hendikepiran bez oca. Jako mu je teško.