Zašto je Bosancu bila draža harmonika od rada u banci: Danas svako može da pjeva jer za dobru lovu ćemo ga ispeglati u studiju

Vrhunski muzičar, harmonikaš, član popularnog i najgledanijeg regionalnog muzičkog šou programa  „Zvezde Granda“,a opet tako običan i uvijek pristupačan za razgovor. Riječ je o Draganu Stojkoviću Bosancu,a koji je i ovo ljeto većim dijelom proveo u Hercegovini.

„Ja kada idem u Hercegovinu ili bolje rečeno u Bosnu i Hercegovinu, ja sam na ono „i“,pa sam malo ovamo, malo tamo. Što bi rekli, gore prema Bradini,a dole prema Jablanici. To je za mene jedini i pravi odmor, jer ja nisam shvatio svoje uživanje da bi bio viđen, već da bi mi bilo lijepo. Ja nisam od onih koji odu na Karibe,  samo da bi se slikali, a možeš se slikati i pored postera, bilo bi jeftinije. A, kada bi išao na Karibe ili Dubaji,ja bi ostao tri mjeseca ili pola godine , pa da se baš nauživam. A, ne odu budu sedmicu , islikaju se, pa onda kad se vrate kod Đuke na ribu. U svojoj mladosti sam pogledao dosta toga što me zanimalo, interesovalo… Ja sam onda nekako skontao da mi je najljepše na mojoj Neretvi, sa mojim prijateljima, sa njima se smijem, ne samo dva sata već 22 sata. To je moje uživanje“.

Kako ste nakon sve te dugogodišnje uspješne karijere uspjeli ostati prizemni, normalni, „čovjek iz naroda“?

„To ti misliš tako hahahah? Ja imam jednu osobinu u kojoj svoje emocije ne krijem, u kojoj svoja uživanja ne zataškujem. Moja popularnost i moja karijera je izašla , prije svega iz tog nekog mog karaktera i ljubavi prema muzici, ljubavi prema harmonici. I onda je to lako protumačiti. Ako je nekome karijera došla, vođena onom narodnom izrekom,“našla se vila u čemu nije bila“,a 95 posto estrade je upravo takvo. Svi su kao bili siromašni, jadni, gladni i odjednom se obogatili i počeli da lude, eto takva im je svima priča. Ja sam bio školovan da kasnije radim u banci i tako dočekam penziju,ali harmonika je prevladala,a sve svoje uspjehe sam volio da podjelim sa meni dragim ljudima. Ako živiš sa karijerom i sam se sebi diviš i svako jutro stojiš pred ogledalom i uzdižeš samo sebe, e onda imaš baš neki ozbiljan problem“.

Nekada su postojali vrsni harmonikaši poput Mirka Kodića, Dragana Aleksandrića, Branimira Đokića, Ljube Kešelja.., među njima ste i Vi. Da li je među vama bilo ljubomore i zavisti kao što je to slučaj sa pjevačima?

„Pa ti si upravo sad nabrojao muzičare,a  među nama nikada, ama baš nikada nije bilo ništa od tog nabrojanog, nije bilo sujete. Samo ponekad je bila želja nekog od nas da preskoče kolegu u smislu kvaliteta boljeg donošenja ili prezentiranja muzike. A, pjevači su svugdje isti, ništa ne mjenjaju u svojoj interpretaciji, samo mjenjaju nas muzičare koji donose neki novi zvuk. Njima je muzika sigurica za zaradu,a ne da se se poistovjete sa nekim muzičkim emocijama, a koje uglavnom i nemaju“.

U žiriju Zvezda Granda došlo je do promjene, da li Vas je to iznenadilo?

„A, što bi me iznenadilo. Ja sam tu angažovan od strane vlasnika firme, baš kao i svi ostali. Meni je sasvim svejedno da li tu sjedila Ceca ili Jeca. Taj ko plaća taj i odlučuje o tome. Svako od nas igra svoju ulogu u smislu žiriranja. Sutra mogu ja da odem,pa će se takmičenje opet nastaviti“.

Veom dobro kalkulirate ili bolje rečeno kulirate tokom emisije, na sve opaske nekih članova žirija, sve to rješavate sa odličnim adutima?

„Ja sve pjevače veoma dobro znam i veoma dobro znam koliko znaju,ili bolje rečeno koliko ne znaju. Nije strašno znati koliko znaš, strašno je kad ne znaš koliko znaš,pa kad ne znaš koliko ne znaš. Drugo ja sam ribar, ja zabacim mamac i čekam,pa ko se uhvati onda je moj, jer ja onda kontriram. Zamisli da se ja iznerviram kada mi riba pobjegne i slomim štap. Pa ne bih se nakupovao štapova od Beograda do Njemačke. Ja znam sve pjevače kada su počinjali, osim Nade Obrić i Šabana Šaulića, sve te mlađe znam, i znam kako mnogi reaguju, pjevaju…“

Već 11 godina ste u Zvezdama Granda, koliko namjeravate još da ostanete?

„Evo, sada javno obećajem bit će te o tome na vrijeme informisani. Ne bih  ništa više rekao“.

Da li Vam „trpi“ privatni život zbog svakodnevnog snimanja?

„Upoznao si moju suprugu Dunju,i ja kada nju pogledam znam da mi privatni život zbog ZG ne trpi mnogo. Uvijek je razdragana kada ja pođem na snimanje, a posebno kada traži pantalone koje želim da obućem,a ona ne zna na koje mislim. Uglavnom trpi mi nešto drugo,a što ja želim u ovim ranim penzionerskim danima,a to je da se rano počinje. Snimanje završava u junu,a počinje opet u septembru,pa moram da se ranije vratim iz mog Konjica, napustim Neretvu i pecanje“.

Da li se možete sjetiti Vaše prve snimljene pjesme, sa kojom je započeo Vaš profesionalni estradni život?

„Kako da ne, bila je to ploča Ferida Avdića “Ti si ta“. A, zadnju pjesmu koju sam uradio je pjesma Vladana Stojkovića,a koju će da snimi Filip Jovanović moj takmičar iz Vranja od prošle godine“.

Vaše sjećanje na pokojnu Marinu Tucaković?

„Marina je prije svega bila jedan veliki laf. Marina je iz miljeja pop muzike i šlagera. Bila je veliki tekstopisac za pjevače iz Hrvatske poput Miše Kovača, Olivera Dragojevića, Magazina, baš je pravila veliki hitove. Međutim tamo neke  1985. ili 1986. godine prvu narodnjačku ploču koju je uradila, bilo je za Radoslava Rodića Rokija sa velikim jugoslovenskim hitom „Žena“. Tada je ona mene nazvala da uputim i nju i njenog supruga Futu, jer je i on sam bio roker kako da tu pjesmu završimo i da odsviram harmoniku. Ja sam onda njoj tada rekao:“Maki ti si ovo baš dobro sašila i ako uđeš u narodnjačke vode pomest ćeš mnoge koji su do tada vladali“. Ona je to zapamtila i kada sam ja trebao za moju Džidžu da uradim novu pjesmu, zvao sam Marinu da je pitam da li ima neki tekst i koliko košta. Ona je meni odgovorila: „Sjećaš li se ti, kako si ti meni odsvirao harmoniku za pjesmu „Žena“, nisi ništa htjeo naplatiti,e sada ja tebi vraćam. Tada je Maki mojoj Džidži poklonila tekst pjesme „Antireklama“. Znam je iz mnogih poslovnih druženja, bila je jedna toliko dobra osoba, isto kao da je moja iz Konjica bila. Nikada  niko neće napisati pjesme kao što je ona pisala, životni, ljubavni tekstovi“.

Trenutno je aktuelan film o Tomi Zdravkoviću. Da li ste se sa njim družili, sarađivali?

„Da imao sam prilike da se surećemo, družimo,a prije nego što će se upokojiti te godine u septembru, bili smo u mjesecu junu u Budvi i pokojni Toma me pitao da mu uradim novi album. Bilo je to 1989. godine kada sam se vratio sa mora, uselio u stan na Bežanijskog kosi, dolazi meni neki Vlada basista koji se družio sa njim i kaće meni :“ Poslao me Toma , on je u bolnici , da Vas pitam da li još stoji dogovor da mu uradite novi album?“ Rekao sam , naravno da hoću,ali nažalost nije više nikada izašao iz bolnice. Toma je bio dobar dasa,ali je bio ters, bio je prgav čovjek. Najčešći izraz, kada je htjoo nekog da otkači mu je bio:“ Šta to radiš, pjevaš? Nemoj to da radiš, radi nešto drugo, kao recimo „kompiri“ ,kako je on volio da kaže za krompir. Bio je odličan pjevač, radio je u hotelu „Metropol“ u Beogradu dok nije „pukla“ kao bomba ta njegova karijera, kada je pokorio Jugoslaviju. Bio je začetnik urbane narodne pjesme, bio je pjevač žestokih momaka, intelektualaca, običnog naroda“.

Da li postoji danas urbana muzika?

„Kvalitet se izgubio u svim sferama života,pa tako i u muzici. Prije se znalo šta je pop, rok, šta je narodna muzika. Danas je tehnologija takva da svako može da pjeva, za dobru lovu ćemo ga ispeglati u studiju,a estetska hirurgija će od njega da napravi ljepotana ili ljepoticu. Ali, kad se pojavi uživo da pjeva , to bi bilo lažno predstavljanje i trebao bi u zatvor zbog prevare. U Njemačkoj ili Americi bi to bilo sigurno,ali kod nas ne“.

Da li biste danas mogli da funkcionišite bez Vaše supruge Dunje?

„Ma, Dunja kao dunja je malo opora,ali bez nje bi sve bilo uzaludno. Nekada napravi tulumbe nekad ih malo više zasladi,a nekad malo manje. Dunja je moja pokretačka i kreatorska snaga“.

Bato Šišić