Za mlađe generacije i nije poznat, ali za neke starije generacije koje pamte dobra stara vremena sedamdesetih, osamdesetih i početak devedesetih, ime Omera Livnjaka, pjevača narodne muzike je itekako poznato.
Iza sebe je ostavio mnogobrojne hitove narodne muzike poput“Lejle“, „ Hej mala“,“Amela“, „Ukrast ću je majko“,“Isplači se dušo“, „Osman aga“…, a tokom agresije na BiH u Sarajevu je ostao i snimao pjesme podrške poput“Ne ubijaj djecu našu“ i „U Bosni je pjesma vječna“.
Omer Livnjak danas sa svojom porodicom živi u Italiji, kaže da je veoma sretan, a bh. i regionalnu estradu je dobrovoljno napustio, kada je shvatio da su došla neka druga , ružna vremena za narodnu muziku i muziku općenito.
Ima dvoje odrasle djece, Lejlu koja sa suprugom živi u Novari kod Milana, a sin Edis je u Češkoj gdje radi za američku firmu „TNT“, a po profesiji je inžinjer. U Bolonji je završio Istoriju umjetnosti,pa je nakon sedam godina vidjeo da od toga baš i nema mnogo stalnog posla,upisao drugi fakultet i sada je jedan od direktora u pomenutoj firmi.
-Moje obadvoje djece je naslijedilo moje muzičke gene. Edis je u Italiji imao i svoju grupu, Lejla je pokušala da se bavi pjevanjem,ali obadvoje su odustali od estrade, i moram da kažem sa pravom -rekao nam je Omer na početku razgovora.
Danas Omer Livnjak više ne snima narodne pjesme već u Italiji snima i završava CD sa svjetskim evergrin pjesmama, a snimat će ih na tri svjetska jezika, a to su španjolski, engleski i italijanski.
-Sve je je ova svjetska pandemija usporila,a pjesme snimam u studiju mog zeta Italijana ,a koji je producent. U Novari ima studio i školu pjevanja i zove se Paul Roset. Školu pjevanja vodi zajedno sa mojom Lejlom, njegovom suprugom. Na zadnjem albumu Erosa Ramacotija pjevao je bek vokale, a pjeva i bek vokale na koncertima Andrijana Ćelentana. Imao sam i tu sreću što sam se sprijateljio sa divnom familijom našeg poznatog ,a i svjetski priznatog muzičara Elvedina Ede Krilića. On i njegova supruga su jednom došli kod nas u posjetu i odmah me pitao, zbog čega više ne pjevam i ne snimam. On je u Austriji zajedno sa njegovom suprugom, a koja je profesorica violine osnovao „Salon Balkan“ bend koji svira i promoviše sve pjesme sa Balkana. Kada je orekstar kompletan pored Ede tu je njegova supruga Dina koja svira violinu, bas gitaru svira njegov sin, također profesor muzike, a za bubnjevima je Nasko Budimlić ex . Divlje jagode. Njegov prijedlog da se vratim pjesmi sam prvo odbio, jer me je bilo samog sebe strah da se opet ne uvučem u tu estradnu mutnu vodu. Ja sam prvu ploču snimio sa 16 godina, prošao kompletnu Jugoslaviju uzduž i poprijeko i onda sam se 2004. jednostavno povukao, imao sam potrebu da se smirim i budem sa porodicom. Napravio sam i dobar potez,ali četiri godine od te moje odluke nisam nikako dolazio u Sarajevo jer me bilo strah da se opet ne vratim, jer estrada je kao droga. Ipak na nagovor moje supruge i Edine upornosti sam pristao,ali većinom smo muzicirali i svirali samo za strance širom Evrope i bili su to prelijepi koncerti. Svirali smo i pjevali od džeza,evregrina, sevdalinki, romanse,srbijanske i makednoske lijepe muzike, hrvatska narodna muzika, italijanska klasika,romske,bugarske…Prilično zanimljiv i interesantan reportoar.
Iza Vas su mnogobrojni hitovi narodne muzike, danas neki evergrini, zbog čega ste napustili narodnu scenu?
-Iskren odgovor, najiskreniji je da se poslije rata narodna muzika u BiH pogubila, sve više i više tonula. Ja sam bio jedan od tih začetnika moderne narodne muzike u BiH, a počevši od pjesme „Lejla“,pa do drugi koje su dolazile. Radile su se velike turneje, bile diskografske kuće,a poslije rata BiH nije imala ni jednu diskografsku kuću,pa si morao ići u Beograd. A, onda je uslijedio i pritisak familije, djeca su studirala, živjelo se na četiri mjesta,pa je i to jedan od razloga. A, u Beograd nisam htio da idem da snimam, meni je Sarajevo sve u životu i moja BiH. Danas kada vidim kakva je situacija na estradi, ja sam napravio jedan jako dobar potez. Od legendi se ne živi. Jednostavno sam bio navikao na jedan drugi način rada, pa još jednom ponavljam, pravi potez je učinjen i moja porodica je zadovoljna.
Da li su Vas ljudi zaboravili?
-Zaboravljeni su i veći od mene. Ali, kada dođem u Sarajevu ljudi me zaostavljaju, zaustavljaju me kao čovjeka, a to je meni najvažnije. I kada sam bio u jeku najveće popularnosti, novinari su mi se žalili kako nemaju šta o meni da pišu jer sam isuviše fin. Tražili su da izmislim neku aferu, ali ja na to nikada nisam pristajao.
Kakav je u to vrijeme bio odnos sa kolegama?
-Hasiba Agić je i danas moja sestra, sa rahmetli Ćazimom Čolakovićem sam bio kao brat, s Dževadom Preljevićem Mrvicom, Rifatom Tepićem, sa Mangafićima sam oduvijek bio u dobrim odnosima. Sa Enesom Begovićem sam i dans u dobrim odnosima. Enesu jedno nikada zaboraviti neću, kada je Mirsad Ibrić tokom rata nakratko otišao do Njemačke, Enes je meni i mojoj supruzi poslao nešto novca, što se nikada zaboraviti ne može. Jednostavno sjetio se,a to je velika ljudskost. Ili jednog Muradifa Brkića i Mirsada Ibrića , Zlaju Sjerića…,nikada ne mogu zaboraviti,a koji su mi mnogo pomogli u karijeri.
Zbog čega je Vaša kćerka Lejla odustala od karijere pjevačice u BiH, a počela je da niže uspjehe?
-Svojevremeno je tokom boravka u BiH Lejla imala 16 naslovnih stranica za dvije godine, bila pobjednica radijskog festivala, napravila je jednu revoluciju,a neki su htjeli od nje da naprave nekog modela,koja se gola slikala u Italiji. Ona je bila prva od pjevačica koja u BiH donijela knjigu sa 2000 profesionalnih slika ,ali ni jedna nije bila vulgarna. Niti je pila, niti se drogirala, niti je bilo kome zlo mislila. Kada je uradila promociju albuma „Ledena postelja“ bili su pozvani svi mogući pjevači,a od tih svih koje je pozvala, došla je samo Hanka Paldum. A, onda sam ja imao jedan problem i bilo je to prvi put u mojoj karijeri,da me potkačio jedan novinarčić i to zbog Lejle. On je bio dopisnik jednih srbijanskih novina iz Sarajeva, i napisao je tekst, kako ja u svom džepu nosim golu sliku svoje kćerke i pokazujem je zainteresovanim muškarcima. Dva dana poslije toga nisam mogao da spavam, život mi se naglavačke okrenuo. To je bilo toliko strašno, da mi je danas muka kada o tome pričam. Onda je meni moja Lejla rekla: „Tata, ja da budem kao neka zvijezda,a da čekam da mi ti daš za tramvajsku kartu, ne dolazi u obzir. Onda se ona vratila u Italiju i nije više htjela za Sarajevo. U Italiji je našla svoju sreću, ljubav, karijeru, radi kao profesor pjevanja“.
Omer danas ima 68 godina, više ne namjerava da snima narodnjačke albume,ali će povodom 50 godina karijere, snimiti tri CD jedan sa evregrinima jedan sa romansama i bit će posvećen njegovom rođaku Ramizu Livnjaku od kojeg je učio pjevati strogradske romanse, a treći CD će biti sa sevdalinkama i posvećen njegovom ocu od kojeg je učio pjevati te pjesme. Sva tri CD će sam finasirati, štampati u hiljadu primjeraka i promociju uraditi u Sarajevu za novinare, prijatelje i kolege ,i to će biti i zvaniči oproštaj.
Bato Šišić