„Sjaj mjeseče“, “Dok živim voljeću“, “Opančiči pleteni“… samo su od nekih velikih hitova narodne muzike poznatog sevdalije i pjevača narodne muzike Slobodana Lalića.
Ovaj pjevač rođen je u sarajevskom naselju Rječica kod Reljeva. Kada je 1970. godine zakoračio u svijet muzike bio je nezaustavljiv, a tako je i danas kada je u poznim godinama svog života. To je pokazao i dokazao i na nastupu na Ilidži,kada je nastupao na „Večeri sevdaha“.
-Uvijek sam govorio, još dok je bio onaj stari Ilidžanski festival u ondašnjoj Jugoslaviji, da je Ilidža naš Sanremo. Još davne 1971. godine ja sam imao svoj prvi nastup na ilidžanskom festivalu, a poslije toga sam pjevao svake godine dok je taj festival vodila tadašnja TV Sarajevo. Kada su to počele da vode diskografske kuće ja sam odustao jer su to sve bila velika namještanja i prevare. Pet puta sam učestvovao, tri puta bio kompletni pobjednik Ilidže. Mogu i danas da sjetim tih mojih pobjeda, a bile su to tri godine uzastopice, 1972.,1973., i 1974. godine. Pobjedio sam sa pjesmama“Baščaršija“, „Sjaj mjeseče“ i „Neka živi ljubav naša“- otkrio nam je na početku razgovora Slobodan Lalić.
Kada biste uporedili ono Vaše vrijeme kada ste počinjali i ovo današnje, kako biste to komentarisali?
-Da svi ovo koju budu čitali, da mi oproste, ali moram da kažem današnja estrada je čisto sranje. Ovo je jedno veliko ništa, sve je propalo. Kakvo je to pjevanje kada svoje sisurine izbaci u prvi plan, vidi joj se ona stvar, ma strašno. Kada bi se uveo zakon da mogu da pjevaju gole, devedeset posto njih bi se skinule gole i pjevale, i usput se prezentirale, prodavale kao na traci. A, što je opet najgore u svemu tome, većina njih ne zna da pjeva, pojma nemaju,pa pokušavaju silikonima, sisetinama i guzičetinama da to nadoknade.
Da li je u ono Vaše vrijeme estradom vladala zloba i zavist?
-Pa u tadašnje vrijeme bilo je možda samo nekih 50 do 60 pjevača u cijeloj Jugoslaviji. I zbog toga je to vrijeme Ilidža postala popularna jer su to bili sve vrhunski pjevači, velike zvijezde. Ja sam 1970. položio audiciju na Radio Sarajevu, pa sam onda išao da dvije godine učim pjevanje, a sada ništa od toga nema. Danas ako muškarac ima lovu ode u pjevače ili nađe neku babetinu da ga sponzoriše, a žensko ode u pjevačice sisama i guzovima. U moje vrijeme toga nije bilo, a da je bilo zlobe, zavisti bilo, ali opet sve je to bilo u nekim normalnim, zdravim granicama. Ali, nije bilo interneta pa da se sve to javno kaže,ali mi stariji pjevači veoma dobro znamo dosta tih dešavanja, tračeva,ali ne treba se vraćati na to.
Pratite li takmičenje Zvezde Grand? Ako pratite – kakvo je Vaše mišljenje?
-U tom žiriju za mene je kompetentan samo Dragan Stojković Bosanac. Po meni šta će Ana Bekuta tu, ona ima samo završenu Osnovnu školu i ko zna kako ju je završila, rodila je vanbračno dijete sa šesnaest godina. Pa kako će neko polupismen da ocjenjuje, savjetuje nekoga kako da pjeva, kako da se ponaša… Ja znam o svim tim pjevačima sve, i ko je nepismen i ko je polupismen, tek toliko da zna da se potpiše. Po meni sve je to čista propast i to je po nekom mom mišljenju kraj dobre pjesme. Kažu to je turbo folk, po meni je to turbo jad. Pa pogledajte samo kako danas prezentiraju, pjevaju sevdalinku, pjevaju je,a ustvari oni mekeću. U sevdalinci u svakoj istinskoj narodnoj pjesmi nema trilera. Sit sam ja više tih sandžačkih jarećih trilera. Ja kada sam počinjao da pjevam znao sam samo pet pjesama da pjevam,a pobjedio sam na Ilidži.
Kako Vas služi glas danas?
-Odlično, pjevam sa tri oktave, nikada se nisam napio, ne pijem, ne pušim. Živim zdravo se ove godine i Bog me pogledao i sa zdravljem.
Kad se kaže estrada, odmah se pomisli na sex, drogu i alkohol?
-U moje vrijeme droge nije bilo, seksa, pa Bože moj, uvijek je neko sa nekim bio ,a što se tiče alkohola u tome je prednjačio pokojni Toma Zdravković,ali on to nije ni krio. Ja sam se družio sa rahmetli Safetom, Zaimom, Himzom i ni jedan od njih nije konzumirao alkohol. Himzo mi je bio kućni prijatelj, baš smo se družili.
Kada je bilo najgore, ratno vrijeme u BiH, Vi se te države niste odrekli, niste je napustili i otišli u Srbiju?
-Pa jesi li ti normalan? Kako da se odreknem moje BiH, kako da odem iz nje, nikada mi to nije, ni na kraj pameti bilo. Moji Lalići su 1758. godine došli iz stare Hercegovine u Bosnu. Moja unučad je osma generacija Lalića u Bosni. Kada sam služio vojni rok, kapetan nije znao kako se zovem već me zvao samo Bosanac. Ja Bosnu volim baš mnogo, Sarajevo mi je dalo sve, i nikada ne bih sve ovo napustio. Da sam otišao bilo gdje , svugdje bi bio stranac,a ovako sam svoj na svome, Slobodan Lalić, državljanin Bosne i Hercegovine. Mene ovaj narod voli, sretan sam što sam ostao. Moj zet je Musliman i on je kao moje rođeno dijete.
Da li je neko od Vaše djece ili unučadi povukao pjesmom na Vas?
-Da jeste, moja praunukua i starija unuka, kćerka od mog starijeg sina. Pomoći ću im koliko god mogu. Samo Bože zdravlja!
Bato Šišić