Džemo Novaković je zaslužan za zlatne godine sarajevske pop-rock scene: Čovjek koji je Halidu Bešliću donio ‘U meni jesen je’

Džemal Džemo Novaković je poznati i istaknuti bh. pop i rok gitarista, a najveći dio svoje karijere proveo je u Sarajevu. Bio je u grupama COD, Rezonansa, Baglama bend. Danas živi u Njemačkoj gdje ima vlastiti studio, a upravo on je najveći „krivac“ da Halid Bešlić snimi pjesmu „U meni jesen je“, koja je označila veliki preokret u Bešlićevoj karijeri.

Druženje s gitarom

Na početku razgovora upitali smo ga, šta se trenutno dešava u njegovom njemačkom studiju? – Auu, poteško pitanje, jer tu zaista ima svega i svačega, ali pozitivnog samo. Dosta se tu u mom studiju svega dešava. Prije svega u posljednje vrijeme ima dosta tih kratkih muzičkih sekvenci koje radim za njemačke televizije, a dolaze mi i njemački pjevači. Nedavno mi je bio jedan tamnoputi mladić koji živi u Njemačkoj, koji je na jednom njemačkom popularnom muzičkom takmičenju bio među prvih deset. Jednostavno mi je došao kući i izrazio želju da u mom studiju snima njegove nove pjesme. Ja sam mu uradio jednu pjesmu, ponudio mu je i bio je prezadovoljan. Ali, isto tako moram da kažem tim sa kojim ja radim, je zaista fantastičan. Dosta si radio i dalje radiš sa pjevačima sa područja nekadašnje Jugoslavije?

Druga linija uspjeha

– Da, da ja sam nonstop sa našim pjevačima u kontaktu. Prije svega i na prvom mjestu je tu jedan divan čovjek, koji se zove Edin Hadžipašić. Nedavno me kontaktirao i Halid Bešlić kada je bio u Frankfurtu, pa da opet nešto radimo zajedno. Ja sam Halidu svojevremeno radio dva albuma. Posebno je interesantan onaj na kojem se nalazila pjesma „U meni jesen je“, koja je poslije „Dijamanata“ njegova lična karta. To je pjesma koja mu je dala neku drugu liniju uspjeha u karijeri. Kada je snimio tu pjesmu i objavio album, ta pjesma „U meni jesen je“ bila je šesta na albumu, jer Nazif Gljiva nije dao da bude među prve tri. A, ja sam tada Halidu rekao da mu je tu budući veliki hit i to se i obistinilo. Ta pjesma je bila prekretnica u njegovoj karijeri. Malo smo se borili oko snimanja same pjesme, jer ja nisam htio da to bude baš narodnjački. Na kraju je sve dobro ispalo, jer je Halid to odlično odradio. Ta pjesma je jednostavno buknula među narodom, na koncertima ju je morao po tri puta pjevati. A, u Hrvatskoj, Halid Bešlić je proglašen pjevačem godine u kategoriji zabavne muzike. Bilo je to nevjerovatno! Ja kada sam to čuo nisam mogao da vjerujem, da klasični narodnjak, bude pjevač godine u Hrvatskoj u zabavnoj muzici.

Muzičko klupko

Najveći dio karijere proveo si u Sarajevu. Odakle Džemo vuče korijene? – Moji korijeni vuku iz Bosne i Hercegovine ,ali za vrijeme drugog Svjetskog rata, moji roditelji su iz Herceg Novog, preko nekadašnjeg Titograda,svratili u Bijelo Polje. Moj otac je vozio autobus i kamion i bio je veoma interesantan ljudima u Bijelom Polju, pa su tako tu ostali par godina. I ja sam se tu rodio, a onda je mama poželjela da ide za BiH, za Sarajevo. Svojoj familiji, porodici Krvavac kojoj pripada i poznati reditelj Šiba Krvavac. Početkom 60-tih godina stigli su u Sarajevo, tu sam ja odrastao, išao na Grbavici u školu. Onda je moja majka dobila stan u tadašnjem naselju „Pavla Goranina“ blizu televizije. A sa nekih desetak godina počinje moje druženje sa gitarom. Poslije toga uslijedilo je moje sviranje u raznim sarajevskim grupama. Od „Sjenki“ pa do još nekih grupica koje su bile dobre, ali grupa „Orion 6“ je bila preteča sada već legendarne grupe „COD“. Jedna od naših najvažnijih svirki je bila na moru u trajanju od skoro tri mjeseca. Svirali smo zajedno sa „Indexima“, sa nama je bio pokojni Vladimir Savčić Čobi. Bili smo zaista jaka ekipa koja je to ljeto radila i odradila odličan posao. Kada smo se vratili su Sarajevo došao je Enes Bajramović i, tako se počelo odmotavato to muzičko klupko zvao grupa „“COD“. Gupa COD je sedamdesete i osamdesete godine obilježila velikim hitovima ne samo u BiH već i u kompletnoj tadašnjoj Jugoslaviji?

Album Tine Tarner

– Kada samo se kao grupa „Orion 6“ vratili iz Baških voda došao je Enes Bajramavić umjesto Ivice Propadala. Enes je donio par pjesama i rekao nam kako bi ovo mogli snimiti,a snimalo se u tadašnoj ulici „Danijela Ozme“ broj 7, u prostorijama RTV Sarajevo i tu je bio snimatelj Tuna. Bio studio sa 8 kanala, ali mi smo tako dobro svirali, tako da smo pjesmu završavali odmah iz prve. Na pjesmama su nam pomagali sada već pokojna Jadranka Stojaković i Jasna Gospić kao prateći vokali, kao i Tomislav Videc kao flautista u pjesmi „“Dođi mi na čaj“. – Ta pjesma je odjednom postala veliki megahit. Enes je bio zaista fantastičan i imao je sve u njegovoj glavi, pa ni jedna pjesma nije bila kopija neke poznate svjetske pjesme. Sjećam se u Skenderiji smo se svi sastajali od Indexa, Bijelog dugmeta.. pa je Brega znao nekad da me upita kako ti se sviđa ova ili ona pjesma. A ja mu kažem, pa to me podsjeća na neku poznatu stranu pjesmu, on meni kaže: „Ma, pusti to Džemo, raja to voli“. Nakon toga slijedile su pjesme „Ciciban“, Novi štos“, Bijeli bagremi“, „Moja mala na popravni pala“.

Stravičan sluh

– Pjesma „Novi štos“ nastala je pred sami naš polazak na turneju u Rusiju. Mi smo bukvalno došli u Zagreb u studio da se zagrijemo dok sviramo tu pjesmu, a Nikola Borota je bio producent, a Hrvoje Hegedušić za mix pultom. I u jednom momentu Nikola je rekao: „A, sada stop. To je to, pjesma je snimljena“. I tako je ta pjesma snimljena i nastala. Singl ploča sa pjesmo „Novi štos“ i „Nisi mala beba“ vrlo brzo je u izdanju „Jugotona“ postala dijamantska u Jugoslaviji. Grupa COD najveće hitove snimila je sa rahmetli Selverom Brdarićem. Kako je on došao u grupu? – Sjećam se kad smo bili ludi i mladi znali smo da sjednemo u avion odemo u London i čekamo u redu da kupimo novi album Tine Tarner. Kupimo album na kojem je pjesma „Nutbush city limits“, preslušamo je i onda je Selver otpjeva u originalu ženskim glasom. Intonacija ostaje ista, Selver to tako dobro otpjeva sa ženskim glasom. On je zaista bio muzičko čudo, imao je stravičan sluh. Kada je Petar Kenjić otišao iz grupe, Miro Beran i ja dolazimo do stana gdje je stanovao u Sarajevu Selver Berdarić. Miro ga zove ispod prozora, on otvara prozor sa nekakvom krpom zavezanom na vrhu glave kao zečije uši, otekao bio od zuba. Ja kada sam ga vidio odmah sam pao na zemlju od smijeha. I baš u tom momentu mi smo njemu ponudili da pjeva u grupi COD i, od tog momenta nastala je opšta pomamam za grupom COD ne samo u BiH već i u tadašnjoj Jugoslaviji. Bili smo pop rock grupa, tako da smo sa Indexima, Ambasadorima, Bijelim dugmetom stajali rame uz rame. Bili smo kao jedna velika familija. Skenderija je bila uvijek puna, jer su ljudi znali da se tu svira dobra muzika i da je uvijek veselo.

Kao familija

Kakvo je u tadašnje vrijeme bilo druženje vas muzičara? – Ako sada odgovorim iskreno, neko će pomisliti, ma šta ovaj sada tu priča, pametuje. Jer svi mi znamo kakva su danas vremena na estradi. To je kao nemoguće. Neka me neko demantuje ako ovo nije istina što ću reći. Recimo sviramo mi kao grupa COD, ostavljamo instrumente, idemo do šanka, a tu je uvijek bila ekipa od Kemala Montena, Zdravka Čolića, Bebeka, Bregovića, Davorina Popovića i svi smo tu zajedno. Istina je da u Sarajevu nikada nije bilo zvijezda, jer svi smo bili samo sarajevska, čaršijska raja. Tako je oduvijek bilo u Sarajevu. Sjećam se da smo mi nešto svirali, prilazi Bregović i pita mene, šta sam ono svirao na onoj pjesmi? Kažem mu ja, da ne znam, jer mi u momentu dođe neka improvizacija. Kaže on meni, ma daj nemoj me folirati. Objašnjavam mu ja da to meni u momentu dođe i, da se može desiti da već slijedeći put bude nešto drugo.A, onda on meni kaže „Ma foliraš Džemo, stalno nešto kriješ“. – Eto, to je bilo između nas, niko nije bio zavidan, ljubomoran na nečiji uspjeh, već se samo pričalo o muzici. Sjećam se dok smo mi svirali, ide Čola i pjeva u bekstejdžu „Mujo kuje“. Ja sam se u momentu zaledio kako je on to pjevao, taj njegov belkanto glas, koji je zaista izuzetan. Pjevao je pjesmu sa pravim trilerima, ništa nije pokušavao kao neki da uljepšaju ili tako nešto. On to tako pogodi sve da je bilo za nepovjerovati. Jednostavno bili smo kao jedna familija. Bato Šišić