Ja se borim kao lavica. Sad me vidiš ovakvu bez kose, ali sam sigurna da je bolest prolazna. Znaš i sama da volim pozitivne ljude oko sebe, a sada ih imam dosta. Mnoge moje kolege su došle da me obiđu, da mi daju podršku, a ja ću im to uzvratiti svojim ozdravljenjem – govorila je Donna
Autor: Bato Šišić
Putovala je, bila omiljena u dijaspori, a posebno u Njemačkoj u kojoj je svojevremeno živjela kao jedna od brojnih „izbjeglica“. Zbog toga su je „dijasporci“ posebno voljeli i smatrali je kao jednu od svojih, daleko od domovine, a ipak tako blizu, ujedinjeni u bolu i pjesmi. Pjevala je Donna i nastupala, pjesmom razveseljavala,ali i tjerala suze na oči. Pamte se njeni nastupi u bh. klubu „Ljiljani“ u njemačkom gradu Mannheimu, pa u klubu KSZ BiH iz grada Hanau, pa diskoteke u Offenbachu, pa na teferiču u Dortmundu gdje ju je taj dan gledalo i slušalo više od 12. 000 ljudi, a ona opet nikad nije bila „ufurana zvijezda“, već uvijek njihova Donna Ares.
Često smo razgovarali, pričali, radili intervjue,a ona je uvijek govorila da su pjesma i Džavid njen život.
– Znaš, ja živim za pjesmu, a u životu sve dođe i prođe, iza ljudi ostaju samo njihova djela i ono što su izgradili za života. Ja pored sebe imam čovjeka koji je moj život, moja pjesma,moja ljubav i moja bol. Sve u životu prolazimo zajedno,a nadam se da ćemo imati još dosta godina života ispred nas, a da će taj život većim dijelom prolaziti u sreći i veselju- ispričala mi je Donna Ares kada smo razgovarali prije njenog nastupa u njemačkom gradu Hanau, a u organizaciji KSZ BiH Hanau, 2011. godine.
Donna je voljela kao i svaka mlada žena da kupuje, da ide u shopping, a jednom smo se sasvim slučajno sreli na pješačkoj zoni u Ofenbahu, gdje je sa Džavidom ispred jednog kafića pila kafu.
– Od tebe se stvarno čovjek ne može nigdje skriti-rekla mi je tada kroz smijeh.
– Evo pravimo malu pauzu, pa onda nastavljam opet sa kupovinom. Džavid više ne može da me prati, pa ga ja ostavim da na miru popije piće, pročita novinu,a onda ga iskoristim da do hotela ili automobila odnese sve one silne kese sa stvarima koje sam kupila – rekla je Donna sa osmijehom na licu.
Bila je omiljena među kolegama, a na nastupima širom dijaspore svaki susret sa njima bio je pun pozitivne nergije, iskrenih razgovora i smijeha.
Kasnije, kada se razboljela, bila je puna optimizma u vlastito ozdravljenje, iskreno vjerujući kako će jednog dana sve to biti „jučer“. Kada mi je gostovala u emisiji na Radiju M, rekla je:
– Ja se borim kao lavica. Sad me vidiš ovakvu bez kose, ali sam sigurna da je bolest prolazna. Znaš i sama da volim pozitivne ljude oko sebe, a sada ih imam dosta. Mnoge moje kolege su došle da me obiđu, da mi daju podršku, a ja ću im to uzvratiti svojim ozdravljenjem. Ovo moje gostovanje u programu Radija M, pred moj koncert u Zetri mnogo mi znači, a ovim putem bih posebno izdvojila Jelenu Karleušu koja mi je velika moralna podrška, pa Osmana Hadžića, Halida Bešlića, Alena Islamovića, Šaku Polumentu i mnoge druge, jer bi mi trebalo barem nekoliko sati da ih sve nabrojim. Veoma se radujem koncertu u Zetri, jednostavno radujem se životu.
Nažalost, Donna Ares nas je napustila 02. oktobra 2017. Godine. Njen posljednji izdisaj bio je u njenom rodnom Bihaću u krugu porodice. Za mnoge jedan veliki šok jer je upravo ona bila velika podrška mnogim oboljelim od opake bolesti, ali nije uspjela dobiti i ovu životnu bitku. Počivaj u miru LAVICE!
