Marina Tucaković, poznati srbijanski tekstopisac, pred kamerama je prvi put otkrila o borbi sa kancerom, liječenjum, kroz šta je sve prošla…
Marina je govorila i o najtužnijem danu u svom životu, kada je prije 10 godina izgubila sina, zbog čega nije htjela da vidi nalaze obdukcije, da li je negdje pogriješila kao majka…
– Moja karijera traje 40 i više godina. Ono što je prijavljeno u autorskoj agenciji SOKOJ stoji da je nešto preko 3.000 tekstova ali mislim da ih realno ima između 4 i po i 5 hiljada. Nije mi napamet padalo da ću ja ovo raditi cijelog života. Počela sam sa nekim klincima iz kraja, radili smo akustičnu muziku. Onda sam počela da pišem za festivale. Kao hobi. Studirala sam ekonomiju, imala glupe klinačke snove da budem frizerka… Naravno ništa od toga. Ako nešto ne znam ne znam da namjestim kosu i nikad nemam frizuru.
E sad i moje ime se pamti, naročito zbog prezimena. Tako je kako je… I eto postala sam to što sam. Ko uđe na estradu, to je neka vrsta droge, teško je pobjeći od toga. Ja mislim da sam tek počela da pišem super kada sam počela da pišem za Olivera Mandića, Zanu, Slađanu Milošević… Moji počeci su Oliver i Zana.
Pričala je i o životu i smrti svog sina.
– On je imao nekih problema sa narkoticima i baš kad se sredio, poslije jedno 4-5 godina on se samo jedno jutro nije probudio. Ja sam ga našla. Strašno… Ušla sam u njegovu sobu i zatekla sam to što sam zatekla. Tada je Miloš imao 24 godine. Prvog decembra će biti 10 godina od kako se to dogodilo.
Uvijek sam imala strah da će nešto da mu se dogodi. Odje vam dijete na eksurziju pa se bojite kako će da stigne. Uvijek imate strah za osobe koje volite. Interesantno, ja tu noć… On je bio toliko veseo, toliko smo se smijali, nisam zaista mogla da imam loš predosjećaj. Koliko sam imala ranije iz strahova… I eto baš se dogodilo to čemu se tad sigurno nisam nadala. Nisam to očekivala. Taj dan je trebalo da idem u žiri u jednu emisiju. To je bio trenutak ludila i trezvenosti. Samo sam napisala – Ja ne mogu da dođem u emisiju. Izvinite, meni je sin upravo umro. Imala sam toliko neke profesionalnosti i svjesnosti da javim da me ljudi ne čekaju. Nisam željela da vidim rezultate obdukcije. Šta mi to znači. Da li je to bilo srce, da li je nešto uzeo… Kakve to veze ima. To mi nije bitno – priča ona.
Ne zanima je šta su mediji pisali.
– A to ako su pisali da sam loša majka… A šta to znači? Ja sam sa tom djecom bila 24 sata. Imali su sve, vodila sam računa ali eto društvo ih je povuklo. Uvijek se sve svali na roditelji. Uvijek sam im pokazivala svoju ljubav. Možda je moja ljubav bila loša. Možda ne znam, da sam ih manje voljela… Da sam stegla srce, da nisam davala kad traže… Možda se to ne bi desilo – nastavlja Marina.
Već dugo se bori sa teškom bolesti.
– Karcinom dojke, krenula voda ka plućima… Pakao sam prošla. Ali jednostavno kad sam bila smještena na onkologiji polusvjesna nekako niakakv strah nisam osjećala. Bilo je ono – Biće šta će biti. Izgubila sam dijete, šta može gore da mi se desi. Jel tako? Sad je bolje, hvala Bogu. Vidjet ćemo šta će biti. Ja sam znala da će se to meni desiti. Mnogo sam se loše osjećala, mnogo sam se nervirala… Imala sam tu ranicu koju sam ignorisala… Ja sam znala da sam bolesna. Ali stvarno sam znala… Svjesno nisam otišla kod ljekara. Imala sam i privatnih problema i onda to čovjek zanemari. Ja sam sebi nekako bila na posljednjem mjestu – priča Tucaković.