Verica Rakočević ispričala je koliko je tokom gimnazijskih dana bila nesigurna, te kako se nosila sa tim. Otvorila je dušu pa bez dlake na jeziku otkrila i neka poznata imena koja su i te kako doprinijela da se tako osjeća.
– To su bili gimnazijski dani, a moji roditelji su bili vrlo strogi. Prvi put sam na ljubavni sastanak izašla u četvrtom razredu gimnazije u četiri sata po podne. Mama me je jedva pustila. Prethodno sam morala da očistim cijelu kuću. Prvobitno je trebalo da izađem nedjelju dana ranije, ali mi je rekla: ‘Ako te voli, sačekat će te’. Počela sam da plačem kao kiša. Onda je sestra skočila da se svađa zbog mene, pa ju je mama išibala prutom i poslala u ćošak. Tako je moj izlazak odložen – započela je Verica.
– U međuvremenu, lijep pečat mojoj nesigurnosti dali su Vanja Bulić i Dragan Jovanović, sa kojima sam išla u školu. Pred izlazak majka me je bukvalno unakazila, isplela mi je pet kika, a pošla sam u nekim vunenim pantalonama i najružnijim cipelama. Vanja i Dragan su me maltretirali do besvijesti – kaže ona.
– Na kraju, na taj prvi sastanak sa ‘lijepim Boškom’, kako su ga djevojke zvale jer su sve bile zaljubljene u njega, otišla sam u zakrpljenim farmerkama. Nisam imala druge. Kada sam se pojavila pogledao me je i pitao zar nisam imala ništa drugo da obučem. Počela sam da plačem, okrenula sam se i otrčala kući. Ali, život piše romane. Već sam se ozbiljno bavila modom kada me je jednog dana, dok sam se šetala ulicom, zaustavio krezavi čovjek nalik čiči i rekao: ‘Zdravo Verice, kako si?’. Pogledala sam ga i javila se, a on me je pitao: ‘Zar me ne poznaješ? Ja sam, Boško’. Samo sam produžila. To je nauk da se u životu sve vraća. Čovjek zapravo živi onako kako je zaslužio – ispričala je kreatorica.
– Svim dušebrižnicima koji me nazivaju ‘plastičnom babom’ ili ne znam kojim pogrdnim imenima poručila bih da je lice ogledalo duše. Uostalom, pogledajte samo koliko ima operisanih žena koje izgledaju kao strašila – zaključila je ona.