Mujo Isanović je nesumnjivo pjevač koji, samo da je htio, mogao je postići mnogo više u njegovoj pjevačkoj karijeri.
Družio sa sa mnogim poznatim imenima nekadašnje jugoslovenske muzičke scene, bio jedan od „opasnijih momaka“ sa dobrom dušom, bio a to je i danas ostao omiljen kod svih kolega.
Snima Mujo i danas nove pjesme, ali za dobru reklamu i još veći uspjeh potrebno još dosta toga. Nije se nikada ženio, a kroz njegov život prošlo je mnogo žena, pa smo ga na početku razgovora pitali da li žali zbog toga?
-Ne, nije mi žao. Možda bi mi dijete danas bilo kriminalac, alkoholičar ili drogeraš, pa bi ja onda samog sebe kaznio. Teško mi je kada danas vidim kako djeca od poštenih ljudi stradaju. Oni su u njih sve uložili, kako svoj život, tako isto i ono što su radom zaradili, pa mi na kraju nije nimalo žao.
Da li tu misliš na djecu pjevača?
-Možda će nekome sada odgovarati ili neće, ali devedeset posto zarađenog novca kao pjevač, taj novac nije halal novac. Od mnogih pjevača i fudbalera koji su uzeli velike novce, njihova djeca nemaju sreće… Ili su bolesna ili poginula, stradala, u zatvorima su i to je grozno.
Dugo si bio u prijateljskim odnosima sa Šerifom Konjevićem. Zašto su zahladnili odnosi?
-Zadnje što sam ja za Šerifa uradio bilo je to kad se on ženio, a ja sam dočekivao goste. Kasnije je on postao porodičan čovjek. Tu su supruga, djete, a ja sam sam slobodan letač, pa eto tako je sve to nekako se utišalo. Šerif je meni jako drag. Sjećam se kada je sedamdesetih godina došao u Sarajevo. Bio mi je veoma drag i to je bio jedan kompletan pjevač u nekadašnjoj Jugoslaviji. Njegova Kanita je jedna jako kulturna i divna žena, ali mi se i dan danas čujemo telefonom, a ponekad, ali veoma rijetko se vidimo. Bio sam s njim nekih osam godina. Imao sam sva njegova bankovna konta, a to mu vjerujem ni brat nije imao. Ja sam ustvari bio jako pošten prema njemu. Bratski smo radili i ponašali se jedan prema drugom. Jedini je pjevač za mene koji je potrošio rijeke parfema i kamione garderobe, ali samo markirane. Jednostavno zna sebi ugoditi.
Kako danas živiš?
-Bogu hvala, jako dobro. Samo mi je još želja da odem u Australiju, a inače sam još dok sam bio mlad obišao cijelu Evropu i veći dio svijeta. Jednom mi je Šaban Šaulić, kada sam sa Enesom Begovićem došao u Šabac, prišao i pitao me za koju ja službu radim. Pa u posljednja četiri dana vidio sam te u četiri države. Dakle, zaista ne mogu ni našto da se požalim.
Enes Begović ili Nihad Alibegović?
-Nihada sam upoznao kada je pjevao prvi put na izboru za Miss-Venova lica sa naslovnih strana koju je organizovala svojevremeno najčitanija novina u BiH „Ven“,a to je bilo 1981.godine. On je ujedno i pobjedio kao pjevač amater na tom takmičenju. Bio je i tada jako fin i pošten, a danas je još više takav, a zbog toga što je danas mnogo moćniji nego što je bio te davne godine. A, Enesa sam upoznao u hotelu „Kristal“ u Kiseljaku. Družili smo se, ali sa Enesom nisam ostao u dužim odnosima kao što sam sa Nihadom. Nas dvojica smo baš pravi prijatelji.
Kako i od čega danas živiš?
-Imam jednu firmu i pjevam. Pjevač biti danas je jako rizično zanimanje, zbog toga čovjek koji misli na budućnost i stare dane mora pored pjesme da ima još nešto?
Kažu da nisi postao pjevač bio bi jako dobar fudbaler?
-Da i to je istina. Ali, ja sam svojevremeno htio da glumim frajera, pa kada sam došao u Sarajevo ukrao sam kompletnu opremu od Safeta Sušića. Sajo je tad bio Tito, a ta oprema mi je izgorjela u ratu, opremu sam mu ukrao 1978.godine, a tako sam zapečatio svoju fudbalsku karijeru.
Da li žališ zbog nečega u životu?
-Samo žalim što više vremena nisam proveo sa roditeljima. Otišao sam veoma mlad i veoma rano od kuće, pa sam ih veoma rijetko viđao. Danas mi se dešava da ponekad ustanem noću i plačem što ih više nemam.
Bato Šišić