Abdulah Sidran je bosanskohercegovački pjesnik, prozaik i filmski scenarist. S njim bi se moglo satima i satima razgovarati o svemu. Mi smo se u razgovoru dotakli samo nekih tema. A, na početku ga upitali za zdravlje.
Mislim da bi poslije moje smrti trebali napraviti jednu ekspertsku grupu koja bi istraživala na koji sam način ja mogao ostati živ nakon svega što sam preživio i nakon načina na koji sam živio. 2008. bilo je tačno 50 godina moga upražnjavanja alkohola i nikotina i to na jedan samoubilački način.
Nisam bio onaj begovski, kultivirani akšamlija koji je alkohol pio za vrijeme akšama, a ja sam se ravnao po Zuki Džumhuru. Zuko nije pio prije podne namaza. Znali smo sjediti po sat vremena sa čašama u kojoj je rakija,a mi je nismo dirali dok nije bilo podne.
Dakle tih pedeset godina mog života ja se nisam mogao smatrati normalnim čovjekom jer me alkohol držao u teškoj ovisnosti o njemu.
Hvala sili nebeskoj pa sam se oslobodio toga i sada je 11 godina kako ne pijem. Ali, ja sam pregurao dva karcinoma, dijabetički šok sa 44 jedinice, a umire se sa 32, pa je i to misteriozno kako sam mogao ostati živ. A, šećerna bolest se dobiva isključivo stresom, a stres se dobiva od novca. Jednom sam neki posao odradio, uplatili mi 10.000 maraka, odmah mi se poslije toga šećer regulisao i prestao sam se ubadati inzulinom.
Pa, kakvo je Vaše današnje zdravstveno stanje?
Sebe vidim ovako: kao ona auta u Sarajevu, kada bi ih u dijelovima prodavao ne bi mogao jedne marke dobiti, to je za otpada, ali u voznom stanju. Ti automobili smetaju saobraćaju, pa možda i ja ovakav smetam današnjem društvu. Neki su nestrpljivi, psuju i pitaju se, šta više čekam i što ne umirem.
Dakle, za otpada sam, ali u voznom stanju. U meni je jetra kao u bebe, a kroz koju je prošlo 70 cisterni ljutog pića od 40 i 50 stepeni.
Zbog čega mislite da im smetate?
Pišem isključivo istinu o društvenim pojavama i onako kako ih ja vidim. Pa, čak i pošteni ljudi ponekad ne vole da čuju istinu, a to je zaista jedan fenomen.
Bili ste poštovani, cjenjeni, priznati i poznati. Zbog čega Vam je bio potreban alkohol 50 godina?
A, čovječe, pa bio potreban ja njemu, a on meni. Alkohol je uglavnom u mladosti, štaka koja ti pomaže da prođeš kroz nevolje koje nisi u stanju proći čitav.
Recimo šta će onaj jedan muškarac da uradi u kojeg žensko nikad nije pogledalo. Stane u onaj kafe koji ima prozor i pogleda na ulicu gdje prolaze lijepe žene, gleda ih, i pijanac prvog reda postane.
Mnogi koji su bili alkoholičari, narkomani izlaz iz svega toga su na kraju pronalizi u vjeri. Kako je sa Vama po tom pitanju?
U stručnom izrazu to se kaže gnostik, dakle ni sam ne znam šta sam, ateista ili vjernik? Dubinski i realno ja sam vjernik. Nisam praktikant religijskih običaja, kanona, moranja. Danas je mnogo na cijeni kolektivna molitva, a ja sam već odavno strahovito distanciran od kolektiviteta.
Ja kada vidim da sto ljudi misli kao ja, ja odmah znam da nisam dobro mislio. Jednostavno ne osjećam se dobro u mnoštvu i nisam dobar kandidat za muslimana praktikanta, a samo takve verifikuju i poštuju oni koji drže tu ljestvicu vrijednosti. Meni je sada i kasno da budem neki veliki vjernik, ali meni je čista savjest pred Veličanstvom, ljudima, narodom…
Meni je žao što sam jednom udario mog brata, što ga nisam opisao, što sam jednoj djevojčici nekad davno učinio nešto nažao, eto mene takve stvari jedu. Gađao sam je pračkom, poderao joj čarapu, tada su se tih pedesetih godina, nabavljale čak iz Trsta i bile jako skupe,a ona se zvala Minka i stanovala je na Kovačima.
Da li volite ovo današnje Sarajevo?
Volim ga bez obzira kakvo je, ali ne volim neke stvari poput onih, kada bacaju smeće sa 12 sprata, pa ti leti iznad glave. Ali, uređene države imaju kućepazitelje koji hodaju od vrata do vrata, pa se takve osobe educiraju. Došljački svijet brzo uči, posebno žene koje se vizelno tako brzo promjene, da ih ne možež više smatrati došljacima, spretnije su i bolje uočavaju na jednoj Sarajki šta je najbolje i inn. Sarajevo se uvijek obnavljalo kao fenix pristizanjem novih ljudi.
Bili ste žrtva prevare, opljačkani ste od ženske osobe kojoj ste pružili pomoć kada joj je bila potrebna?
Poslijeratno Sarajevo izrodilo je dosta lopuža i prevaranata, neki od njih budu i raskrinkani. Ta osoba je jedna od njih koja se navodno borila za narodno dobro. E, ta osoba je pobjegla u Njemačku tražeći politički azil, a posjeduje čak tri pasoša. Vjerujem da joj to neće uspjeti jer Njemačka je ipak uređena država.
Ta osoba me tužila, vodi se proces protiv mene, a ne pojavljuje se na sudu, laže da je u inozemstvu na liječenju. Ja proživljavam takvu torturu da se to riječima opisati ne može. Cilj svake prevare je samo novac i novac. A, ženama je potreban da bi ugrađivali silikone, da budu što bolje napumpane.
Od mojih pritivnika je organizovana pljačka stana, praćenje… Ja sam čak dobijao i pisma iz dijaspore, a pisali su mi ljudi koji su od te iste osobe namagarčeni i prevareni.
Gledate li rijaliti programe?
U mojoj sobi svi ti programi na TV su ukinuti, a dnevnom boravku na TV to ima i ponekad žena zaspe uz njih. Imamo toliko programa da kada ih listaš nikada ne znaš u kojoj si državi. Od 500 programa ima deset posto bh. programa i to je to.
Kada bi Vam ponudili veliki novac da li bi ušli i rijaliti šou?
Pa sad… Ali meni su nudili nešto veliko da budem dio jedne partije, ali sam odustao i zbog toga sam pod bojkotom velikog broja medija. Niti sam lijevici dovoljno lijevo, niti sam desnici dovoljno desno,niti sam vjerskim zajednicama dobar.
Nemam napretka jer nemam zaštićena leđa nijedne od stranaka. Ali, to sam ja Abdulah Sidran – kazao je Sidran za Ekspanzija.com.
Bato Šišić