Alena Islamovića sreli smo na Jahorini.
-Ma evo došao sam malo tek reda radi jer mi smo već svi toliko dobro uigran tim da nam pripreme ili bilo šta vezano za koncert toliko nije ni potrebno. Iza nas je na stotine odrađenih koncerata, pa i ako se desi da ne sviramo par mjeseci, reportoar se zna i sve teče svojih uhodanim tokom. Rakoneroll se svira tako, kao da sjedneš na biciklo i voziš dalje.
Kako ste Vi proveli ove skoro dvije godine pandemije?
-Ja se posljednih godina bavim nekim sasvim drugim stvarima koji nisu vezani za muziku. Radi se o poljoprivredi i turizmu, a malo se bavim i malom proizvodnjom u Bihaću. To sve mi je u ovom nekom teškom vremenu za sve nas dobrodošlo, da ne sjedim u Zagrebu ili da ne švrljam po Beogradu. Moj Bihać je moja oaza mira.
Kod Vas je to očito da Vas srce vuče rodnom kraju, a kako je sa ostatkom Vaše porodice?
-Svi oni vole Krajinu i Bihać. Bez obzira što mi zetovi rade i imaju svoje poslove, kćerke isto tako, moje troje unučadi jedva čekaju da dođu u Bihać.
Da li to znači da će te se Vi jednog dana kada više ne bude pjesme ili kada odlučite da se povučete, ostatak života provesti u Bihaću“?
-To je sigurno tako. Ta farma koju sam napravio je baš onakva kako sam je zamislio. Previše ljudi je prodefilovalo kroz moj život, kroz mozak, glavu, tako da ću taj neki uži krug prijatelja zadržati pored sebe,a sama starost neka ide sve dok bude išla.
Da li to znači da ste se umorili od ovog sadašnjeg estradnog života?
-Ja sam već 40 godina na estradi, došlo je do tog nekog zasićenja. Kada jedan Erik Klepton razmišlja ili najavljuje svoju posljednju turneju, onda zašto ja ili neko ko već decenijama traje, da ne razmišlja od nekom mirnijem životu. Svi mi žudimo za nekim ležernijim poslom koji će vas držati na jednom mjestu, a ne, danas zanočiš ovdje, sutra se probudiš negdje drugo. Baviti se ovim poslom, a posebno rock&rollom, treba velika koncentracija, troši se mnogo energije,a ona nije više kao prije dvadeset ili trideset godina. Mada se ja ne mogu požaliti jer i danas u svojoj 64. godini života još uvijek pjevam originalne visine svih dosadašnjih snimljenih pjesama, tako da se iskreno nadam i vjerujem u to da ću sve to izgurati i naredni tri ili četiri godine.
Otkrili ste nam Vaše godine, da li bi ste voljeli da ste desetak godina mlađi?
-Mislim da ne. Jer sve ovo što sam do sada ostvario i što sam postigao u životu, vjerujte da ništa mijenjao ne bih. Treba i neka zrelost da bude u ovom poslo, a treba i da nekad budeš poslušan i saslušaš šta ti kažu stariji ljudi od tebe, koji su duži predio u ovom poslu. Kada si u svijetu rokenrolla ti si kao upaljen radio, kasetofon,i treba sve da snimaš šta šta se dešava u tom svijetu.
Gdje ste se bolje osjećali nekada u Divljim jagodama, a danas u Bijelom dugmetu?
-Dat ću Vam jedan diplomatski odgovor, a on glasi da sam se najbolje osjećao uz lijepe žene. Najljepše mi je bilo sa Lepom Brenom i Indirom Radić.
Kako je svjevremeno došlo do saradnje sa Lepom Brenom?
-Bijelo dugme se raspalo 1989.godine,a Brena je tu vrijeme radila svoj posljednji film. Kornelije Kovač je tada za nju napisao tu pjesmu „Jugoslovenka“ i koja je bila jako izazovna. Kada mi je ponuđena shvatio sam da u njoj mogu da nađem dio sebe,jer ako se kao pjevač ne pronađeš u pjesmi koju treba da snimaš, onda je najbolje da odmah odustaneš od nje. Brena je oduvijek, kako tada tako i danas bila i ostala veliki profesionalac. Jednostavno joj je bilo zapisano da postane velika zvijezda“.
Da li ste jugonostalgičar?
-Da jesam, kada se sjetim svojih početaka, kada se sjetim pjesama koje su veliki hitovi postali u to vrijeme,a danas kada ih pjevam sjetim se tog vremena. U vrijeme Jugoslavije bio sam pjevač u dva velika benda, imali velike turneje, imao svoju vlastitu turneju… Eto zbog toga sam jugonostalgičar,ali tu nema ništa loše. Ta država je tada bila po mom nekom ukusu i po mom kaputu skrojena“.
Da li po Vama postoji jaka regionalna estradna scena?
-Pa, ne znam kako da sve to formulušem. Postoji,ali ne kao prije. Priznali to neki ili ne, još uvijek veliko kolo vode Bijelo Dugme, Riblja, Čorba, Divlje jagode, Lepa Brena, Dragana Mirković, Bajaga, Čolić…, to su sve bile i ostale velike zvijezde ,a koje mogu i dalje da pune stadione i velike dvorane“.
Zašto Vi nikada niste snimili neki tipični narodnjak?
-Eto kao kao da si znao šta ćeš da me pitaš? Upravo uskoro počinjem sa snimanjem i takvih pjesama,pa tu je projekat „Četiri ASA“,a dio albuma ćemo posvetiti pokojnom Rajku Dujmiću. Bit će tu nekih tridesetak pjesama, bit će i dosta obrada,a gosti će nam biti kako od strane pjevača isto tako i od strane glumaca i sportista. Ostavit ćemo za uspomenu budućim generacijam nešto veoma, veoma dobro“.
Da li je neko od Vaše djece ili unučadi povukao gene oca i djeda,a po pitanju muzike?
-Ne, nije zaista niko. Nešto malo muzikom se počeo baviti stariji unuk,ali ga je držalo samo tri do četiri godine i počeo se baviti sportom. Kada ga ja pitam da počne sa mnom opet malo svirati, njegov odgovor je :„Deda, molim te nemoj me zamarati“.
Bato Šišić