Razgovor sa Banetom Bojanićem vodili smo na frankfurtskom aerodromu. A kako nam je priznao ovo mu je prvi put da intervju radi na jednom od svjetskih aerodroma.
A, na pitanju da li se sjeća kada je i kome dao svoj prvi intervju u životu, odgovorio je, da je to bilo baš, baš davno za nekadašnje estradne novine „Sabor“.
Intervju – vid stresa
– Iskreno ja sam veliki tremaroš bio, tako da je za mene na samom početku svaki intervju predstavljao neki vid stresa. Uvijek sam razmišljao o tome šta i kako da kažem, da ne kažem nešto pogrešno. Pa hajde ti onda kasnije objašnjavaj ljudima da nisam tako mislio. Mlad sam bio i neiskusan i imao sam samo 21 godinu.
Otac Miloš me savjetovao kako da se ophodim sa novinarima. Ali u praksi i kada si prepušten samom sebi je nešto sasvim drugo. Sada sam kao nešto iskusniji. Ali i sada imam pomalo to neko odstupanje i premišljanje šta i kako da kažem, odgovorim.
Dolaziš iz raspjevane porodice. Otac Miloš Bojanić veliko ime narodne muzike, pa brat Mikica. Da li te je Miloš nagovarao da odustaneš od estrade, da je sve to loše, da kreneš nekim drugim životnim putevima?
– Ja ustvari nikad nisam ni mislio da počnem da pjesvam, snimam. Brat Mikica je sa 13 godina išao sa Milošem na nastupe, pjevao na „Raspjevanoj jeseni“. A, sa druge strane, ja do svoje dvadesete godine nisam nikada ni jedan stih otpjevao. Kada sam kući rekao da sam našao bend i da idemo da probamo u kući su svi umirali od smijeha. Nikada nisam slušao narodnu muziku. Bio sam u folu Bijelog Dugmeta, Merlina, Riblje čorbe…
Sinanova pjesma
Sjećam se moj otac objavio novu kasetu, ja nisam htio da čujem da jednu pjesmu preslušam, a on baš bio ljut. Kada sam krenuo da izlazim sa nekih 18 godina po kafanama, ja vidim svi na narodnjacima.
U jednom poznatom restoranu u Novom Sadu gdje sam često izlazio, jedne večeri vidim posvađali se pjevač i šef benda koji su tu nastupali svaku večer. Nagovore tako jedan drugom sve i svašta, pjevač pakuje mikrofon i odlazi. U tom momentu se ostatak benda raskukao kako nemaju pjevača imaju dogovorene nastupe. Ja dođem kući i pitam Miloša da li zna nekog pjevača. A on meni, kako ne zna radne pjevače , zna samo velikane.
– Ja sutra dođem na njihovu probu i kažem im tako, a oni mene pitaju, da li ja znam da pjevam. Ja kažem znam, ali nisam probao. I prva pjesma koju sam otpjevao sa njima bila je „Ej, od kad sam se rodio“ od Sinana Sakića. Kažu oni meni ima u tebi potencijala, uzet ćemo te, ali da ti nama završiš neke nastupe na TV. Kažem ja da hoću, jer sam sa Sašom Popovićem i Lepom Brenom odrastao u našoj kući. I, tako je krenulo.
Svoj pravac
Miloš Bojanić je svojevremeno bio velika jugoslovenska zvijezda, da li si imao nekih neprijatnih situacija zbog toga?
– Ne, nisam, ali kada sam počinjao da pjevam bilo je komentara poput onih, jao šta je ovo sad i sin mu počinje da pjeva. Ali, ja nisam bio prvo dijete ili prvi sin od popularnih pjevača koji su počinjali da pjevaju. Ali, sa druge strane ja zbog toga nisam imao kompleks lične prirode, jer sam krenuo sa bendom, imao sam neki svoj pravac.
Ali, kasnije kada sam počeo sam da nastupam, pa kada bi se pojavljivali na istim koncertima, ja sam trebao da pjevam poslije njega, pa su počeli da nas upoređuju. Jedino sam tokom školovanje imao neke privilegije zbog toga što sam sin Miloša Bojanića, ali ništa mnogo i ništa posebno.
Dugo si živio u Americi, imao si svoj biznis, vratio si se u Srbiju, a onda su počele priče da si bankrotirao?
Kredit na 30 godina
– E, sada se vraćamo na početak razgovora, kada sam rekao da se tokom intervjua izvlače neki konteksti koji uopšte nisu tačni. Istina je da sam imao kuću u Americi koju sam kupio 2006. godine i platio je 500 000 dolara. A prije toga dao sam 10 posto uloga. A, onda je 2008. godine sve počelo da pada, a ja sam digao kredit na 30 godina.
Kada je pukao market, ja sam živio u kompleksu gdje još nije bilo sve završeno. Kada sam je kupio bilo je pola napravljeno, ali su i dalje radili na njoj. A uporedo su gradili u istom tom dijelu nove identične kuće. Ali pazi sad ovo, za samo 299 000 dolara, a ja svoju platio 500 000. Zovem ja te građevinare i pitam ih o čemu se radi, a oni će meni, pukao market, sada je ta cijena, ti si kupio po staroj cijeni.
– Banka nije htjela da mi izađe u susret, pozvao sam advokata. I on mi je savjetovao da proglasim bankrot. Da izgubim kuću, ali da mi sve ostalo ostane. Advokata sam platio 2.500 dolara, ali sam se jako dobro izvukao. I onda su dušmani jedva dočekali da kažu kako sam bankrotirao. A tada u to vrijeme je mislim 48 miliona ljudi bankrotiralo, pa ko je onda jedan Bane Bojanić.
Nedostaje mi golf
Da li si se pokajao zbog povratka u Srbiju?
– Ne, nisam. Pa tu sam živio 29 godina prije odlaska u Ameriku. Drago mi je zbog djece što sam se vratio. A jedino mi nedostaje golf, kojeg sam igrao svakodnevno. Razmišljao sam čak da golf igralište otvorim u Srbiji, ali skupa igračka. Samo da se teren napravi košta oko tri miliona, pa plus zemlja.
Da li si nekada poželio da neka Miloševa pjesma koju je snimio, bude tvoja?
– Da jesam, a radi se o pjesmi „Dogodi se ili ne dogodi“. A, čak mislim da ta pjesma više odgovara meni već njemu. Pjesma je u nekom disko ritmu. I tada sam mu rekao da nije za njega, već za mene, ali prošla je i kod njega. To je jedina pjesma za koju bi volio da je moja. Ali, i on je meni jednom rekao da ima jedna pjesma koju sam ja snimio, a on ju je bio poželio, ali sad ne mogu da se sjetim o kojoj je pjesmi bilo riječi.
Bato Šišić