U njemačkom gradu Hanau, Tobijas Rathjen u stravičnom masakru ubio je deset, a pet osoba teško povrijedio. Na kraju je ubio i sebe. Među tih deset osoba nalazi se i ime Hamze Kenana Kurtovića, mladog Bosanca koji je u mjesecu aprilu, 1997. godine rođen u Hanau.
Tim povodom posjetili smo porodicu Kurtović u čijem domu vlada nijema tuga, na licima njegovih roditelja, braće i sestre vidi se otvorena bola, bol koja još nije pomješana sa suzama jer one će vjerovatno doći kasnije, kada svi oni budu svjesni tragedije koja ih je zadesila i kada shvate da njihov sin Hamza Kenan neće više nikada ući na kućna vrata.
-Ja ga još uvijek očekujem, njegovo mjesto za stolom je prazno, a nadam se da će doći. Ne mogu da plačem jer ne mogu da shvatim da mi je Hamza na takav način otrgnut iz mog majčinog zagrlja – tiho nam je rekla Hamzina mama.
Nekako najpričljiviji i najhrabriji od njih sviju je glava porodice, otac Armin Kurtović, ali njegovo lice otkriva neizmjernu bol.
-Prije izvjesnog vremena sam baš razgovarao sa mojim Hamzom. On je volio brzu vožnju i uvijek sam ga kritikovao zbog toga. Govorio sam: „Dragi sine, zar nije bolje da ti mene sahraniš, već da ja tebe sahranjujem. Mani se brze vožnje i misli na svoj život“. A, on je meni odgovorio: „Dragi babo, ja mislim da ćeš ti mene ipak sahraniti. Ja se ne bojim smrti i kada dođe sudnji dan gledat ću smrti u oči“. I dan danas me proganja taj naš razgovor,a proganjat će me dok sam živ. Evo, pogledajte sa našeg balkona se vidi kuća u kojoj je živjeo taj ubica, taj nečovjek koji mi je dijete ni krivo ni dužno ubio – ispričao nam je Armin Kurtović.
Na pitanje kako je i kada saznao da mu je sin ubijen, Armin je rekao:
-Mene je moja kćerka nazvala i rekla mi da je bilo neke pucnjave u centru grada, a onda me je opet nazvala i rekla mi kako su pucali i u našem dijelu grada gdje živimo, a koji se zove Kesselstadt. Odmah sam zvao sinove da vidim gdje su. Dvojica su mi se javila, ali moj Hamza mi se nije javljao na telefon. Otišao sam odmah do mjesta gdje je bila pucnjava i nadao se da moj Hamza nije među nastradilima. Hamza nije nikada, ali baš nikad ulazio u taj objekat kao ni njegovo društvo, jer to je jedna obična rupa od objekta. Tu sam na mjestu događaja kratko razgovarao sa jednim poznanikom, Turčinom Džumom,a koji je bio u društvu mog Hamze i njegove trojice prijatelja. Džuma mi je rekao kako su svi oni kupili pizzu da jedu i otišli baš u taj bar da sjednu i pojedu pizzu. Džuma je krenuo da izađe i pozvao i njih da krenu sa njim,ali on su rekli da će ostati još pet minuta. U momentu kada je taj Turčin izašao u tu prostoriju je ušao taj ubica i otvorio paljbu. Moj Hamza i njegovi prijatelji su ubijeni. Od prvog dana njihova školovanja su bili zajedno , i eto, zajedno su otišli na dugovječno školovanje – kroz suze nam je ispričao Armin Kurtović.
Tokom naše posjeti u stan porodice Kurtović pristizali su mnogobrojni prijatelji, komšije,ali i oni koji ih prije nisu poznavali da im izraze saučešće.
Armin nam je rekao da ga niko nije kontaktirao od predstavnika države BiH, dok se kompletna Turska podigla na noge zbog njihovih ubijenih državljana. Njegov sin Hamza Kenan bio je državljanin BiH.
Tokom naše posjete tu je bio i Sead poznatiji kao Ata uposlenik Generalnog konzulata BiH u Frankfurtu ,ali on je prije svega došao kao prijatelj porodice.
Prema informacija Hamzina dženaza će biti u petak nakon džume ili su subotu.
Nakratko smo otišli i na mjesto zločina gdje je ubijen Hamza zajedno sa njegovim prijateljima,a tu smo zatekli ožalošćene porodice, dosta novinarskih ekipa,ali i Hamzinog brata Aziza koji je nijemo stajao i plakao za bratom.
Bato Šišić