Džej je umro na vrijeme: Zoran Kalezić se povukao u miran život, otvoreno govori o svim spletkarenjima

Sto puteva i sto staza“ veliki je hit jednog od najpopularnijih pjevača Balkana, Crnogorca Zorana Kalezića.

A, on je karijeru započeo najgorom i najtežom stazom, sada već davne 1963. godine, kada je u veliki grad kao dječak došao sa sela.

-Moj otac bio je ugledni novinar, a ja sam bio neugledan zbog toga što me muzika opila. Pjevao sam na italijanskom jeziku, a onda su pričali da pjevam okupatorske pjesme, a ja sam živio za to da slušam nove pjesme sa San Rema. Otac me tjerao da dođem kući u 10 sati navečer, a meni tek započinje muzika tada u kafani. Onda sam obećao ocu da ću završiti sve škole, fakultet, samo da me pusti da pjevam Otišao sam u Beograd, živio par godina u podrumu. Tu sam napisao danas antologijsku pjesmu, „Željo moja, srce gori da se vrati Crnoj Gori. Tada sam bio zakleti roker“ – ispričao nam je Kalezić na početku razgovora, a onda nastavio o trenutnoj svjetskoj pandemiji.

-U mom životu dosta me toga pratilo i dobrog i ružnog, ali sam uvijek znao ko su mi prijatelji ili neprijatelji. Uvijek sam znao protiv koga se borim, a ovako neprijatelja ne vidim. Neki možda znaju protiv koga se bore, pa su možda  zbog toga i privilegovani. Uglavnom sve to sam prihvatio onako kako jeste. Ja sam se već duži period odrekao tih nekih slatkih kolača koji su postali gorki i koje nudi estrada. Povukao sam se u miran život. Danas živim tamo gdje sam rođen. Svojevremeno me dragi Bog prosvjetlio da napravim svojim roditeljima kuću,a to sam uradio na njihov nagovor. Sada sam sretan što sam ih svojevremeno poslušao.

Da li je ta estrada zaista postala tako gorka?

-Svugdje u svijetu postoje privelegovane stvari ,pa tako i kod nas. A, muzika je upravo to. Poput mene, Halida Bešlića i još nekoliko njih muziku, estradu tako i danas doživljavaju, pa tu je i Tozovac, ali i Lepa Lukić, mada je Lepa u zadnjih par godina njen kompletan život nekako izobličila. Naravno, ima pravo na to, ali nije za mene. Mi  smo svi teško došli do naših uspjeha, a kada smo startali učili smo od najboljih kojih više nema, a tu mislim na rahmetli Safeta, Zaima, Himze, Arsen Dedić, Dragan Stojnić, Toma Zdravković… A, danas sve to ne vidite na estradi i to je užasno“.

O Džeju Ramadanovskom?

-Upravo ću se nadovezati na ono što sam rekao o estradi. Ma, koliko mi ga žao bilo, on je umro na vrijeme. Svi smi rođeni da bi umrli, neko prije ,a neko ranije. Niko nikada neće više snimiti takve balade koje je Džej snimao. On je bio jedna vesela ljudska veličina, svakog uveseljavala. Imao je sve,dok je bio popularan oko njega je uvijek i u svakom momentu bilo oko dvadesetak ljudi, živio je punim plućima. Kada je sve to nestalo, kada su ga obuzeli neki poroci, svi su nestali oko njega, osim članova njegove uže porodice. To je užaz i to je Balkan. Zbog toga mislim da je otišao na vrijeme, otišao je kao veliki Džej,a ne  da ode totalno poražen od života. Ja zavidim ljudima koji tako na vrijeme umru, odu kada je vakat za to.

Dok je bio živ nije dobivao pažnju ili pomoć kolega,a sada ga mnogi kao javno oplakuju. Zbog čega je estrada takva?

-Pa zbog toga da se od njega mrtvog, od tog velika umjetnika i čovjeka malo očešu. Da uzmu malo njegove slave,a to je jedan balkanski primitivizam bez imalo dostojanstva. To je grozno da mnogi idu na shrane, plaču da ih drugi vide. To je ispod svake ljudskosti i dostojanstva.

Prije pet godina snimili ste duetsku pjesmu sa Halidom Bešlićem „Noćne ptice“.

-Da jesam i to mi je izuzetno drago, a to je opet rezultat našeg dugogodišnjeg prijateljstva i pravog i istinskog druženja i prijateljstva. Nedavno sam  snimao novogodišnji program za jednu TV u Crnoj Gori,pa su oni meni rekli da će pokušati da dovedu i Halida. Ja sam im rekao, nemojte ga vi zvati,možda neće doći, ja ću to. I moj Halid aga je došao i imali smo divno druženje. Halida sam upoznao davno kao divnog, čestitog i zdravog momka sa Romanije“.

O Bosni i Hercegovini?

-Pa, mene samo u toj zemlji zovu Zoka. Sjećam se mojih nastupa koji su bili prepuni druženja, ljubavi, puni ljubavi prema pjesmi. Davali smo jedni drugima sve, tu nije bilo umora. Moji nastupi na „Bazenima“ bili su  nevjerovatni i ostaju i do dana današnjeg u sjećanju. Narednu godinu planiram većim dijelom da provedem u Bosni,a imam i razlog više,a to je moja nova pjesma koju mi napisao moj dugogodišnji prijatelj i kolega Šuki Planjanin i njegov kolega Armin Šaković. Stihovi pjesme su nevjerovatni. Šuki je sarađivao i sa Kemalom Montenom,a sjećam se i nezaboravnih druženja u Beogradu sa njim i njegovim bratom Bajrom. Ova pjesma koju mi je poslao je više od poštovanja. Hvala mu/im od srca“.

Ima li neka pjesma koju posebno vežete za Vašu karijeru?

-Da, naravno. Radi se o naslovnoj pjesmi mog albuma „Moj život je tužna priča“ i koji je prodat u milionskom tiražu u tadašnjoj Jugoslaviji. Bilo je to sedamdesetih godina,a tada se desio jedan strašan nesrteni slučaj koji me prati do danas. Naime, u centru Sarajeva u jednom stanu se ubio jedan mladi ljubavni par. Kada je policija ušla u njihov stan još uvijek je svirala moja pjesma „Moj život je tužna priča. Moji sarajevski dugari su mi pomogli da nađem njihove porodice jer htjeo sam da ih upoznam , da im pomognem. Moji drugari su mi govorili da se nisu ubili zbog mene, ali to je bilo jače od mene. Jer sama činjenica da su u smrt otišli slušajući moju pjesmu, za mene je bila strašno tužna. Na moju veliku žalost i to je bila reklama ,ali mene  je te reklame bilo užasno stid. Sjećam se i moje pobjede na Ilidžanskom festivalu kada sam pjevao pjesmu posvećenu Silvani Armenulić “To je žena koje nema više“ i „Ljubav ima dva godišnja doba“. Tada je Meho na Sedreniku koji je imao kafanu, dva dana častio sve goste zbog moje pobjede. Znate li vi šta znači imati druga Mehu na Sedreniku?

Da li ste imali neke velike ljubavi u Sarajevu?

-Da i to velike, ali od strane publike. Znam ja šta me pitate, ali i da sam imao, nikad to ne bi rekao iz poštovanja prema tim ženama. Ne bih želio o tome da pričam, kako zbog mojih godina,ali iz pristojnosti ,kako rekoh prema tim ženama i vašim čitaocima. Takvog meraka, takvog derta nigdje nije bilo kao u Sarajevu. Tu su kafane bile kultno mjesto,a publika nas nosila na krilima. To je bila moja ljubav.

Jedno vrijeme ste živjeli i u Americi?

-Majka moje djece je umrla, mogao sam se oženiti Amerikankom,ali nisam htjeo. To je bilo mojih 12 tužnih godina u Čikagu. Jednostavno sam se sklonio od svega, moj odlazak je bila moja odbrana od primitivizma koja je tada vladala na našim prostorima. Sjećam se da sam jednom otišao da kupim nešto kod nekih Bugara, kad se pored mene zaustavi neki bijesan auto. Iz njega izađe neki mlad momak i pita me: „Zoka, da li si to ti'“. Bio je to dečko iz Tuzle. E, to je ono što me i danas čini sretnim,što sam poštovan i od mladih i od starih. Kada sam jednom starijem čovjeku rekao da napuštam Čikago, on mi je rekao: „Zorane, tvoje oči nisu gladne, i veoma dobro znaš gdj ti je mjesto. Neka te dragi Bog čuva.

Planovi za budućnost?

-Ja više nikakvihh planova nemam. Samo neka su moja djeca i moji unuci živi. Volio  bi naravno da napišem knjigu o životu i snimim još dosta lijepih pjesama.

Bato Šišić