EDIN JE KIKBOKSER SANDŽAČKO-KRAJIŠKE KRVI: nemamo podršku države! Zahavljujući Hasiba Zukoviću i u Njemačkoj ću ostvariti snove

Bosanskohercegovačkog kikboksera, pripadnika Oružanih snaga BiH i vrsnog muzičko obrazovanog klarinistu, sreli smo u njemačkom gradu Frankfurtu.

Na samom početku Edin nam je pojasnio razlog njegovog dolaska.

-Došao sam u Njemačku da se iskušam u nekom novom krugu kikboxinga. Nakon osvajanja Svjetskog prvenstva u amaterskom kik boxu, a bilo je to 2019. godine u Antaliji u Turskoj  i nakon još nekih jako dobrih rezultata, odlučio sam da BiH kroz svoje uspjehe i kroz taj sport pokušam promovirati na profesionalnom nivou. Da se počnem takmičiti u nekim velikim i poznatim svjetskim organizacijama koje se bave tim sportom. Želim da se kroz taj sport čuje malo više i za nas iz BiH, ali ljudi iz Sandžaka, obzirom da sam i Bosanac i Sandžaklija. Drago mi je što mi se pružila prilika da u Dizeldorfu, i u tamošnjem jednom od najboljih klubova u Evropi, već tu uradim jedan probni trening, jednu probnu borbu. Tu ću moći da treniram sa profesionalcima,pa se samim tim i nadam da ću veoma brzo doći u sami vrh kikboxera.

Ko te povezao sa tim klubom u Dizeldorfu?

   

-Moja najveća podrška i moja poveznica u svim mojim dosadašnjim rezultatima u kik boksu je poznati biznismen i humanitarac iz Njemačke, inače porijeklom iz Sandžaka, Hasib Zuković. On mi je pomogao oko svega toga, a njegova pomoć traje već duži period, a da nije takvih ljudi poput Hasiba mnogi od nas koji žive u BiH ili Sandžaku ne bi mogli da ostvaruju svoje snove, već bi ih samo sanjali.

A, kakva je pomoć dražve BiH ili da li uopšte postoji?

-Država daje slabu ili ama baš nikakvu podršku kik bokserima, a upravo ti ljudi su najpoznatiji sportisti naše države i donose priznanje. Ali popularnost nogometa je teško poremetiti, a to niko i ne želi .Ali, svi žele da ulažu u fudbal, a po meni je to velika greška.

Zašto baš kik boks?

-Ja sam rođen u jednom ratničkom mjestu, a to je Bužim, tu je najpoznatiji klub bio Teekwondo. To je vojnički sport i nije ni čudo što je u Bužimu toliko popularan. Znate kod nas se kaže, da je u Bužimu najbitnije upisati se u mekteb i u teekwondo klub. Sva djeca prođu kroz sve to. Bio sam prespektiva u tom sportu, imao jako dobre uspjehe, išao sam na takmičenja, bio sam član jednog takvog kluba u Sloveniji ,a onda sam prešao u kik boks. Tu sam vidio sebe,a rezultati to i pokazuju. Iza mene je bronzna medalja za Reprezentaciju BiH, jedno osvojeno svjetsko prvenstvo, šest svjetskih kupova, dva treća mjesta na Evropskom prvenstvu. Obzirom da je sve to bilo na amaterskom nivou, sad sam odlučio da to podignem na viši nivo, profesionalniji. Mislim da imam jako dobre predispozicije i mogu da se nosim sa najboljim borcima u tom sportu.

Obično kada se kaže boks ili bokser tu se odmah vide snažni, jaki, opasni momci. U tebi ima Iita jedna nježna crta, naime sviraš klarinet. Kako je došlo do toga?

-Dolazim iz jedne umjetniče porodice i moj otac rahmetli je bio poznati publicista,novinar, književnik, bavio se umjetničkom fotografijom. Tako da nosim tu crtu u svojim genima, muzikom sam se počeo kao mali dječak baviti. Završio sam Osnovnu muzičku školu, Srednju muzičku školu,a na kraju sam završio i Muzičku akademiju,tako da se čitav život bavim muzikom, ali borilačkim vještinama,a sve to krunisao sam ulaskom u Oružane snage BiH,a gdje radim u Vojnom orkestru i ponekad obučavam Vojnu policiju i našu vojsku borilačkim vještinama i fizičkoj spremnosti.

Muzika, vojska, da li imaš vremena za trenige?

-Da, da to svakako, jer sve se može kad se hoće. Jako sam disciplinovan, jer vojska mi je dala tu disciplinu, muzika eleganciju i kroz sve to prolazim lagano,pa je uspjeh neminova“.

Da li zbog toga trpi privatan život?

.Mislim da ne. Jer ja uvijek nađem vremena i za raju, da održavam te kontakte. Ponekad ne mogu sam sebi da vjerujem šta sve uspijevam,ali hvala dragom Bogu sve se da uskladiti jer sve je to dio života.

Da li bi zbog kik boksa i karijere u sportu napustio BiH?

-Jako sam sretan što sam rođen u Bužimu, što sam uz najveće ratnike i borce tog mjesta odrastao, što sam prošao jedan takav vid djetinjstva, što sam se kroz srednje obrazovanje školovao u Bihaću. Potječem iz jednonacionaln , jednoreligijske sredine, kao mlad, kao tinejdžer otišao sam u jedan drugi grad gdje sam spoznao, naučio šta znači različitost, tolerancija,a onda i na moj život u Sarajevu. Posebno sam ponosan na moje porijeklo, na mog oca koji je rodom iz Sandžaka.  Ja sam te sandžačko-krajiške krvi, pa je vjerovatno i to razlog za sve moje uspjehe .Uspjesi se mogu postizati i kada nisi sa stalnim boravkom u nekom velikom gradu u Evropi. Moj život je BiH,ali je isto tako činjenica da sistem sporta u BiH ne može da prati moje uspjehe. Ali, o odlasku ne razmišljam.

Edin Vučelj zajedno sa Hasibom i Zukom Zukovićem posjetio je i GK BiH u Frankfurtu, a tu ih je dočekala Višnja Lončar, generalni konzul. Ono što je Edina posebno pozitivno iznenadilo kada  je  vidjeo da u GK BiH u Frankfurtu na zidu vise slike koje je radio njegov rahmetli otac.

Bato Šišić