Emir Mirče: Silikonske nakaze uzimaju ogromne honorare, a to što sam sin Nazifa Gljive više mi je odmoglo nego pomoglo

Da je bio samo malo uporniji, istrajniji, da se znao “laktati“, danas bi sarajevski pjevač Emir Mirče, sin hitmejkera Nazifa Gljive, sigurno bio u samom vrhu regionalne estrade.

Njegov kvalitetan glas, jedinstvena i specifična boja glasa bili su, i danas su, dobra podloga za uspjeh, a u današnje vrijeme ludila na estradi, ne i garancija uspjeha. Potječe iz muzikalne porodice, nije kao njegov otac, poznati hitmejker narodne muzike Nazif Gljiva dobio taj dar da piše i stvara velike hitove,ali jeste glas,a kojeg Emir nije iskoristio na pravi način.

-Nešto vala i ne spavam dobro u zadnje vrijeme. Bez obzira kada legnem budim se u dva ili tri sata noću, ali sve se porometilo tokom ove pandemije koja nas je zadesila. Ja lično ne vjerujem u sve to, nikada masku nisam stavio, jedino kada moram da uđem u neke institucije , a gdje se ne može bez maske“ – rekao nam je Mirče na početku našeg razgovora.

Da li je i koliko koronavirus utjecao na estradu?

-Ma, ne da nas je taj virus „satrao“ već nas je uništio kao atomska bomba. Ne samo muzika, već sport, pozorište, kino, sve što se tiče kulture je utihnulo. Poslije svega ovoga ne samo estrada, već ni život neće biti isti. Prije ove situacije pojedini pjevači bili su se podobro promangupisali, uzimali su pretjerano mnogo novca. Ipak je 15.000 eura, ne mnogo, već sramotno bezobrazno, bilo uzeti za jednu noć. Mi na estradi veoma dobro znamo ko dobro pjeva, a ko ne. Ali, se desilo, da onaj ko dobro ne pjeva uzima veliki novca, a onaj ko ima kvalitete pjeva za sitnu lovu. Kvalitetan pjevač pjeva za nekih bezobraznih 300 eura, a dođe kakva Jeca, Ceca i uzima od 10 pa do 20 hiljada eura, a o ovim silikonskim nakazama da ne govorim.

Ko je kriv za tvoj taj neki neuspjeh, odnosno za intezivniji prodor na estradi. Imaš dobar glas, snimao se dobre i kvalitetne pjesme,ili si ti jednostavno bio lijen da učiniš nešto više?

-Veoma je sada teško odgovoriti na to pitanje. Ja sam muziku zavolio od malih nogu. Počeo sam da pjevam iz ljubavi, a ne za novac. Nisam karijeru počeo da gradim po kafanama i krčmama,a možda sam trebao, da ispečem zanat. Jednostavno sam preskočio taj put,a moj je započeo iz vlastite kuće. Planirao sam sa budem pjevač nekog drugog stila, da pjevam po lijepim restoranima, porodičnim ljudima. Međutim sve je to nekako stalo na pola puta,a tako da sam danas ni tamo ni ovamo. A, možda sam i sam bio pomalo lijen. A, iskreno govoreći ja sam po prirodi skroman, stidljiv i nisam se nikada volio nametati.

Da li ti je u karijeri pomoglo ili odmoglo to što si sin poznatog, popularnog Nazifa Gljive?

-Mnogo mi je više odmoglo već pomoglo, i to je to, neko breme koje čitav život nosim na leđima. Nazif je veoma poznat i teško ga je prevazići. Mi smo narod predrasuda, i onda su govorili, ma lahko je njemu, on je Nazifov sin. Nazif će sve to pogurati, napraviti mu karijeru. Uvijek su me gledali i danas gledaju kao sin Nazifa Gljiva. Meni to veoma imponuje, ali ja želim svoje uspjehe, svoju karijeru, svoje pjesme, hitove… Dakle, kao sin Nazifa Gljiva, ta „titula“ mi je bila kamen spoticanja u karijeri. Čak neki nisu ni vjerovali da ja pjevam, pa su se pitali, ko mi je otpjevao te pjesme. Možda da sam sin nekog pekara ili limara imao bi većeg uspjeha. Mada , moj otac nikada nije htio da se ja bavim pjesmom, da budem dio estrade jer je vjerovatno znao da ću doživjeti ovo što sam doživio.

Kao mali si upoznao tada velike estradne veličine, a sve u kućnoj atmosferi?

-Da tog vremena se veoma rado sjećam, ali najviše su u našoj kući bili Halid Bešlić, Šerif Konjević i Snježana Komar. Ja i njih i danas volim, poštujem i gotivim, a sa Snježaninim sinom Elvisom se i družim. Elvis je također pjevač i prolazi sve ovo što ja prolazim.

Bez obzira na tvoju „lijenost“ ili na neke druge faktore tvog „nesupjeha“ u BiH, da li bi uspio da si karijeru gradio u Srbiji?

-U to sam u potpunosti siguran. Možemo da pričamo, mislimo šta hoćemo, ali Beograd i Srbija, Grand i Pink su garancija uspjeha jer ljudi znaju da rade posao. Kod njih estrada nije sporedna stvar, već jedan veliki i ozbiljan posao,a koji se graniči sa profesionalnim biznisom. Slobodno se može reći da bh. televizijske stanice i produkcije ne postoje. Srbija je parametar uspjeha. Ako te nema na srbijanskim elektronskim medijima, onda kao da te nema.

Do sada si snimio tri covera „Kralj boema“ od Šabana, „Bez tebe ja živjeti neću“ od Šerifa, a treći i najnoviji je od Đanija. Zbog čega Đani?

-To pjesmu “Boli me“ najviše voli da sluša moja mama,pa moram da kažem da sam je snimio samo iz ljubavi prema njoj. A, sva tri covera snimao sam u studiju mog dobrog prijatelja Amira Loje. Ali. Eto neka se i nešto dešava, donio sam je na svoj način i nadam se da će je publika prihvatiti. A, snimanjem covera nastojim da nadoknadim to što nisam u mogućnosti da snimim vlastitu pjesmu ,a za koju treba da imam najmanje 5.000 eura.

Mada ima 44 godine Emir nam je otkrio da mu je velika želja da ode u posjetu svom dobrom jaranu Seji u Australiju. Sretnu se samo kada Sejo dođe u Sarajevo, a zbog čega Mirče nije bio u Autraliji najveći razlog je njegov strah od letenja avionom.

-Nadam se da ću uspjeti taj strah pobjediti, a do tada družit ćemo se kod mene u Sarajevu ili kod našeg zajedničkog prijatelja Nihada Kantića Šiketa.

Bato Šišić