Halid Bešlić: Tek sada, kada sam riješio problem, vidim koliko sam bio hendikepiran i kako je teško biti slijep
Poslije operacije katarakte na lijevom oku Bešlić je otvorio dušu i ispričao koliko mu je bilo teško do prije 20 dana, kad nije vidio skoro ništa, budući da od prije deset godina nema desno oko i da mu je do sredine oktobra i lijevo bilo slabovidno.
–Doktor mi je skinuo mrežu sa lijevog oka, koja mi je zadavala probleme i urušavala kvalitet života, a sada opet odlično vidim. Sad tako dobro vidim da uopšte ne moram da nosim naočare, ali mi one psihološki znače zbog desnog oka, koje nemam godinama, a koje mi je stradalo još u saobraćajnoj nesreći. Sa naočarima imam osjećaj kao da mi je i ono u funkciji iako nije, nego samo stoji proteza koja izigrava oko da bi djelovalo kao da je tu. Što se lijevog oka tiče, tek sada kad sam riješio problem, vidim koliko sam bio hendikepiran i kako je teško biti slijep – iskreno priča Halid Bešlić, koji uživa poštovanje u čitavom regionu.
Bešlić kaže da je ove godine proslavio desetu godišnjicu od saobraćajne nesreće koju je doživio nadomak Sarajeva, u kojoj je za dlaku izbjegao smrt i zauvijek izgubio oko uprkos pokušajima ljekara da se ono spasi.
–Treba slaviti život jer se gasi začas. Prošlo je deset godina otkad sam sletio sa puta i izgubio oko. Nikad ne znamo šta nas čeka sutra. Ja sam sretan i zadovoljan čovjek iako nisam više ni mlad, a ni zdrav. Plaćamo danak onome što smo radili i kako smo živjeli. Što se mene tiče, ja sam volio život, i to mnogo. Ko zna koliko sam noći proveo u kafani, a nisam mario šta i koliko jedem i pijem – kaže Halid i brzo se ispravlja da se ne pomisli kako više nema energije za kafanu.
–I dalje ludo volim život i kafanu, ali se nema snage za osvitanje. Zvao me je Rade Vučković da dođem u Beograd jer slavi jubilej rada i vjerovatno dolazim u Srbiju za mjesec dana. Neutješan sam što me moj drug Šaban neće sačekati, ali tu su moji prijatelji Marinko Rokvić, Miroslav Ilić i Čola. Naravno, mnogo volim i cijenim Željka Joksimovića i još njih mnogo. I dalje ja volim kafanu i želim da osvićem, ali tijelo ne može. Nema se snage za boemski život – rekao je Bešlić.
