Halid Muslimović svoju muzičku priču započeo je ranih osamdesetih godina, kad je objavio svoj prvi album, a do danas ih je nanizao čak četrdeset.
Karijeru su mu obilježili brojni hitovi, poput “Oj, jarane, jarane”, “Mene je učilo vrijeme”, “Putuj, putuj, srećo moja”, “Slušaj, majko, moju pjesmu”… koji se i danas često mogu čuti kako u njegovoj, tako i u interpretaciji mladih pjevača.
Ovaj Prijedorčanin pravi je predstavnik stare estradne garde otkrio kada mu je tokom svih ovih godina bilo najteže, a govorio je i o deci Enisu i Lejli, supruzi Adelisi…
– O godinama karijere nikad nisam razmišljao niti sam ih priželjkivao. Sudbina je čudo, ona nas vodi, a mi, kao, malo manevrišemo. Svakako da sam zadovoljan i prezadovoljan kako je sve prošlo, ali bilo bi još i bolje da nije bilo tog rata. Ali, eto… Život je lijep i toj ljepoti malo treba – kaže Muslimović.
Možete li da se prisetite svojih početaka?
– Svaki početak je težak, kad te početke uspješno prevaziđeš, ljudi to smatraju srećom, malo ko to kruniše riječima: “Svaka ti čast.” Uglavnom, bilo je borbeno. Iz jedne čaršijice kao što je Prijedor, uspio sam pjesmom pokoriti cijeli Balkan. Ponosan sam na sebe i na svoj rad, na sve one koji su bar malo doprinjeli mojoj karijeri.
Mnogi Vas smatraju jednim od najpopularnijih pjevača bivše Jugoslavije. Jeste li se ikad tako osjećali?
– Svjestan sam svoje popularnosti, koja zna da varira, zavisno o trenutku. Kažu da sam osamdesetih pa sve do pred sam rat možda bio i prvi prema tiražu i broju koncerata, ali me to nikad nije ponijelo. Davalo mi je krila za bolji rad i za nešto novo, prednjačio sam muzički, stilski sam unosio novine u muziku i ja sam zadovoljan svim tim pomacima.
Postoji li kod Vas nostalgija za tim vremenom?
– Nostalgije nikad neće nestati, ona je uvijek u meni. Kad pričam mlađima o dobrim starim vremenima, slušaju s nevjericom. Žao mi je svih dobrih stvari, a bilo ih je napretek i zbog toga ne mogu istjerati nostalgiju iz sebe. Jednostavno, ne mogu.
Sigurno je tokom svih tih godina bilo mnogo i lijepih i ružnih stvari.
– Dobri dani su bili uspješni estradni počeci, pa razne estradne krune. Uspjeh mi je bio kad sam 1984. godine u beogradskoj hali “Pionir” na jednom festivalu pobedio sa pjesmom “Znam, za sve sam kriv”. Tada sam, sjećam se, došao u Beograd vozom iz malog grada, a na kraju sam proglašen pjevačem godine. Izdvojio bih i rođenje djece Enisa i Lejle, ali i kraj rata.Bilo je mnogo i loših stvari.
– Nažalost! Loš dan mi je bio kad je umro Tito, zatim kad su mi pred sam rat ubili oca. To još nije razjašnjeno. S druge strane, kao lijepe trenutke pamtim kad sam živu braću dočekao iz logora Keraterm, Omarska i Manjača. Teško mi je pao i gubitak majke. Danas mi je posebno teško kad vidim ljude koji hranu traže u kontejneru. Sramota je da smo doživjeli da nekoga obraduje neki bačeni otpad.
Osamdesetih ste bili veoma popularni, možda i najpopularniji?
– Kad se napravi moj estradni osvrt, ima se šta reći. Bezbroj hitova, megakoncerata, kako širom stare Jugoslavije, tako i po Bugarskoj, Albaniji, Rumuniji, Turskoj… Zatim brojni nastupi širom Evrope, Amerike i Australije. Sve ću ovo krunisati sa tri CD-a i mini biografijom u povodu 35 godina profesionalnog bavljenja muzikom.
Uvijek ste bili miljenik ženske publike. Koliko Vam je taj epitet godio, a koliko odmagao?
– Miljenik ženske publike je mač sa dvije oštrice, jer stvara ljubomoru kod drugog spola. Bilo je toga, ali srećom, malo. Ipak, na moje koncerte je dolazilo mnogo kako ženske, tako i muške publike. Djevojke i žene su, ipak, dominirale pa eto. Naravno da mi prija.
Je li danas lakše postati pjevač nego kada ste Vi počinjali?
– Tada se više bavilo kvalitetom. Danas za pare svako može da propjeva. Ja kažem samo da je red vožnje poremećen. Doduše, ima kvaliteta, ali mi se čini da je u drugom planu.
U braku ste sa pevačicom Adelisom Hodžić. Kako ocjenjujete Vaš brak, ranije su mediji pisali da ste imali i nekih turbulencija?
– Svaka zajednica ima bar jedan loš dan. Važno je da mi funkcionišemo i da smo na okupu kao porodica. Živimo i radimo kao jedno.
Vi ste jedan od onih rijetkih koji su se nakon rata vratili u svoj rodni grad Prijedor.
– Gdje bih otišao? Svako voli svoju čaršiju, mada me to mnogo koštalo. Nisam zadovoljan trenutnom situacijom. Osjećam se politički i ekonomski prevarenim sa svih strana, pogotovo od onih koji obećavaju, a u istom trenutku znaju da izgovaraju laž. To radi 90 posto političara iz Sarajeva i ja ovo prvi put pričam ovako. Nismo mi, povratnici u manji entitet, za potkusurivanje. I mi smo Bosna i Hercegovina, iako je nekima BiH samo Federacija ili, još gore, samo Sarajevo. Neka shvati kako ko hoće, ali tako je, povratnici su prevareni. Ja sam ovan na čelu tog stada. Ja sam svoj patriotizam dokazao u svim vremenima pa i sada.