Kada mi je otac umro u meni se sve pogasilo: Emotivna ispovijest Elvisa, ‘malog Čole, sina poznate Snježane Komar

Elvis Komar sin je nekada jedne od najpopularnijih pjevačica bh. estrade, Snježane Komar.

Devedesetih godina Elvis je započeo vlastitu karijeru pjevača narodne muzike, pa tako iza sebe ima već dosta snimljenih pjesama. Međutim, kako to obično biva, ako se karijera ne njeguje i ne ulaže u nju, jednog dana sve to stane, utihne,pa se možda čak i zaboravu da.

A, dosta pjevača iz BiH po tom pitanju je aljkava, pa misle kako će se sve to nastaviti samo od sebe, kako će kompozitori i medijske kuće da same pokucaju na njihova vrata.

-Evo vidite i sami kakva je situacija, svaki dan se nešto ružno dešava, a ja sam jedan veliki emotivac i sve me to baš pogađa. Ja najčešće svoje emocije iskazujem kroz pjesmu. A, muziku volim od malena i sve godine mog života me ništa ne interesuje osim muzike. Najteže mi je bilo kada sam radio te neke ratne koncerte, mama me pod granatama vodila do mjesta gdje sam trebao da pjevam. Zajedno sa mamom pjevali smo i po rovovima. Prvi singl sam snimio 1998. godine,a tada me najviše podržao tadašnji najslušaniji Radio M. Ipak, sa današnje tačke gledišta bio sam tada malo požurio sa snimanjem, jer mi glas nije još bio sazrio – isprišao nam je Elvis na početku razgovora.

Da li si uspio zbog svog talenta ili zbog toga što si sin poznatih roditelja, pjevačice i harmonikaša?

-Iskreno govoreći mama mi je najviše pomogla oko kontakata, a sve ostalo sam ostvarivao sam. Nisam se nikada medijima nametao, ako su me zvali, zvali su me. Jednostavno sam malo na mamu, nisam se znao dobro prodati. Mada je mama pjevala u nekim boljim vremenima, jer tada nije bila velika konkurencija. Društvene mreže, Youtube sve je to za mene danas pomalo strano, kao da nisam pjevač iz ovog vremena. Pomalo sam pogubljen. nisam protivnik nekih novih pravila, ne žalim se,ali takav sam.

Zbog čega ta tvoja generacija pjevača iz Sarajeva i BiH nisu postigli nešto više osim lokalnog uspjeha?

-Moj prvi nastup bio je 1991. godine na festivalu „Djeca pjevaju hitove“. Zvali su me mali Zdravko Čolić. Ja sam se jednostavno njemu divio, želio sa da budem kao on, da jednog dana imam karijeru kao Čola. Međutim, u mojoj kući se slušao Halid Bešlić, jer su mama i on imali odličnu saradnju i nekako smo samo od narodnjaka znali Bešlića. Bio sam preambiciozan, totalno sam drugačije razmišljao o mojoj karijeri. Kasnije sam se u svemu tome pogubio. Kada je tata umro 2004. godine u meni se sve pogasilo, nekako sve stalo. Mada je pjesma moja velika ljubav.

Ipak na estradu su te vratile Zvezda Granda i Pinkove zvezde?

-Da, to je tačno. Ljudi su ponovno čuli za mene. A, tada se opet potvrdila činjenica da BiH nema jakih medija, da se na nekim mahalskim televizijama, mogu pojavljivati iz dana u dan,ali sve to nema odjeka niti gledanosti dalje od njihove avlije. I tih nekih osamdesetih godina je bilo tako, da je Beograd bio centar muzicke produkcije. Moja mama mi je pričala, da je svo vrijeme stagnirala u BiH,a kada se pojavila par puta u emisiji TV Beograd „Folk parada“ tek tada je postala priznata i poznata jugoslovenska pjevačica. Nažalost to je tako, pa zbog toga ni danas bez Beograda i Srbije nema karijere“.

Ovih dana si objavio cover pjesmu „Ali, pamtim još“, evergrin naše bh. muzičke dive Hanke Paldum. Zašto baš ta pjesma?

-Sve je to stjecajem okolnosti nastalo. Vidjeo sam da svi snimaju te covere,a ja sam bio pripremio više pjesama, ta pjesma nekako mi je bila baš najzadnja na listi, kao opcija da je snimim. U studiju sam se zagrijavao uz tu pjesmu,pa sam kontao snimit ću neku pjesmu od Šaulića. A, ja dok sam se zagrijavao, pomalo sam se i umorio,a na kraju smo se svi složili da mi je ta Hankina pjesma najbolje legla i tako sam je zvanično i snimio. Ipak, moj cilj je da snimim neki cover od Šabana, gdje mogu upotpunosti da pokažem svoje glasovne mogućnosti. I njoj sam poslao da čuje i dala mi je sve pohvale. Naravno, ne podilazim joj to pjesmom,ali podilazim dijaspori, jer ta pjesma je popularna vani.

Bato Šišić