Poznato je već da svi koji mogu, a posebno mladi ljudi pokušavaju da napuste Bosnu i Hercegovinu i svoju sreću potraže u nekoj od evropskih zemalja, a najomiljenija je Njemačka.
Ovo je priča o mladom Mostarcu, Hercegovcu Armanu Boškailu koji je napustio rodni grad, došao u Frankfurt, a tu su ga kao svog najrođenijeg dočekala dva uspješna biznismena, dva brata Ifet i Fadil Šiljević.
-Dok nisam došao do njih, moj put od Mostara do Frankfurta bio je zaista haotičan, neizvjestan i pun nekih događaja, za koje sam mislio da postoje samo na filmu. Radio sam u Mostaru neke povremen poslove,ali bilo je to samo prelijevanje iz praznog u šuplje. Koliko god radio uvijek je novca malo,a stid me više bilo da zavisim od roditelja. Kada bi ljeti dolazili naši ljudi na odmor,a koji žive vani, uvijek sam vijdeo da im dobro ide, markirana garderoba na njima, jednostavno vidjelo se da imaju sređen život i stalne izvore prihoda. Sasvi slučajno upoznao sam jednog tipa koji mi je rekkao da ima svoju firmu u Frankfurtu te ako se odlučim na odlazak da mu se javim. I tako ja se njemu javim,ali tada saznajem da to nije njegova firma, već da je tu zaposlen kod braće Šiljević. On ih pitao za mene, oni mu rekli da mi napravi papire i pošalje, ja sa tim papirima odem u njemačku ambasadu u dobijem ulazni vizu za četiri dana. Poslije toga kupim autobusnu kartu, i krenem put Frankfurta, a tokom puta me polako hvata strah. Niti znam tačno, gdje ću, niti kod koga ću? Dođem u Frankfurtoko jedan sat poslije ponoći, nema nikoga da me čeka. Zovem broj koji imam niko se ne javlja. U tom momentu prilazi mi neki crnac i govori“Geld, Geld“, ja pojma nemam šta hoće do mene,a ja još i gladan. Kasnije sam shvatio da je tražio novac od mene. Ja u majici kratkih rukava, smrzavam se na stanici u Frankfurtu, i samo razmišljam kako se odmah prvim autobusom vraćam za moj Mostar. Tek negdje oko tri sata ujutro mi se javlja taj šovjke koji me pozvao da dođem i kaže mi da čekam još dva sata dok on ne dođe po mene. Tako da je moj prvi susret sa Frankfurtom bio prava katastrofa – priča nam danas kroz smijeh ovaj kršni Hercegovac.
Međutim tu se ne završavaju njegove nevolje, biva smješten u jednu sobu sa šest Albanaca, niti oni znaju njegov niti on njihov jezik,a nema karticu za telefon da se javi roditeljima. Tek nakon dna ili dva uspijeva da ih kontaktira,a oni su već u međuvremenu pratili sve vijesti da nešto saznaju o njemu. Mislili su da se autobu negdje prevrnuo, da ga je neko kidnapovao i dosta toga lošeg.
-Danas je to sve iza mene, na početku sam radio na građevini, a danas sam vozač u firmi kod braće Šiljevića, a trenutno mi je na raspolaganju njihov „Porše“. 24 sata sam na raspolaganju,ali sve to nije bitno. Danas mogu da kažem da mi je ovo bio najbolji životni potez. Putujem često u Mostar, pomažem roditelje,ali još nisma uvijek dobro savladao Njemački jezik,ali i to ću ubrzo. Za ove skoro dvije godine života u Njemačkoj shvatio sam da je ovo jedna jako otvorena i uređena zemlja, jako dobro ekonomski stabilna, te svako ko hoće i želi da radi može da radi i zaradi. Ja sam od srca zahvlana Ifetu i Fadilu Šiljeviću za pruženu šansu, ukazano povjerenje – rekao nam je na kraju Arman Boškailo.
Ovog mladića skoro svi u firmi kao i u Frankfurtu zovu Boško jer, kako reče, to im je kao skraćenica od njegovog prezimena.
Bato Šišić