Svaki koncert Mileta Kitića je novi estradni doživljaj za publiku. Ovaj neumorni pjevač i dalje hara regionalnom scenom, a kraj se ne nazire. Njegov zaštitni znak su sunčane naočale koje uvijek nosi na nastupima.
Imam skoro 74 godine
– Bila je neka priča da sam operisao oči ili lice, ali to nije istina. Naočale nosim zbog svjetla i reflektora, jednostavno mi prijaju na sceni – objašnjava Mile.
Veliki hitovi su iza tebe, mnogobrojni nastupi,a publika na tim istim nastupima sve mlađa i mlađa. Kako objašnjavaš sve to?
– U prvom redu to je moja iskrenost prema poslu. Ne štedim se ni na jednom nastupu, ulažem godinama u sebe i svoju karijeru, a da nije tako, vrijeme bi me odavno pregazilo. Iza mene je preko 300 snimljenih pjesama i, uvijek imam neku pjesmu za nekog. Imam u sebi tu neku urođenu energiju koja mojim nastupima daje posebnu draž. Ja imam skoro 74 godine i mnogi se čude,kako mogu i po tri sata da pjevam.
Ne kriješ godine?
– Sve to se ne može sakriti, a posebno u današnjem vremenu digitalizacije i interneta,a ustvari zašto da ih krijem. Bog dragi mi je sve to dao. Ja imam brata u Doboju koji je 1941. godište, dakle ima 84 godine i drži se jako, jako dobro. Moja mama je umrla u 92. godini života. Moj brat koji od mene stariji 11 godina odlično se osjeća, ide u teretanu, pliva.
Da li si razmišljao da je došlo vrijeme da prestaneš sa pjesmom?
– Jesam,jer sve je to neki prirodni slijed događaja u životu. Sedamdesete godine su već neke ozbiljne godine, kada je malo teško i putovati, pa sami nastupi, ali jednostavno, narod, ljudi me hoće i traže. Nisu samo pare prioritet, jer ako nisam za ovih pedeset godina na estradi zaradio, neću ih zaraditi ni sada u sedamdesetim godinama mog života, da mogu da ostatak života provedem fino. Onda nisam vrijedio ništa.
Vitalan sam
Ali, dragom Bogu hvala radio sam dobro, nisam nešto posebno štedio, nisam neke milione zaradio, ali imam, da baš imam lijep, miran život. Moram da kažem kad je bila korona, sjedio sam ispred kuće, čitao novine, pio kaficu, rakijicu, bio se nekako zapustio. E, sad hoću da kažem da mene ovaj posao održava vitalnim i u životu. Jednostavno sva ta moja aktivnost kako na nastupima tako i tokom sporta me drži vitalnim.
Kada si već pomenuo godine i starost, kako reaguješ na ono što je Marija Šerifović izjavila, da svi preko 60 godina ne bi trebali više da nastupaju?
– Mislim da nema razloga za to. Zašto jedan Zdravko Čolić ne bi izašao da pjeva, nastupa koji je isto u sedamdesetim godinama, a čovjek je zdrav, vitalan, ima mega hitove, vrijedi i narod ga hoće. Ta njena izjava nema nikakve svrhe. Dok te god zdravlje i glas služi, narod te hoće i treba da pjeva. Pa, Mik Džeger ima preko osamdeset godina i još nastupa i vitalan je na koncertima.
U posljednje vrijeme se mogu na Youtube vidjeti tvoji stari snimci sa festivala Ilidža gdje si pjevao pjesme poput „Op tkalo ćuprikalo“, „Mala iz Novog Pazara“… Kad sve to vidiš, bude li se sjećanja?
– Da jesam i, to su bila neka druga, mnogo, mnogo sretnija vremena. Vremena u kojima smo živjeli svi zajedno i sretno. Tada je festival Ilidža bio jedan od najboljih i najcjenjenijih festivala narodne muzike u nekadašnjoj Jugoslaviji. Ja sam jednom bio pobjednik sa pjesmom „Mala iz Novog Pazara“. Sa pjesmom „ Tkalo čuprikalo“ dobio sam nagradu novinara, žirija, publike. Kada pogledam komentare ispod tih starih snimaka jako sam sretan, jer su svi pozitivni. Te pjesme u ljudima bude nostalgiju za tim prošlim vremenima. Drago mi je što su se ti snimci pojavili, da ljudi koji ne znaju mene iz tog vremena da me vide kako je to nekad bilo.
Slijedi Sarajevo
Da li je konačno došlo vrijeme da Sarajevu odakle je i krenula tvoja karijere pokloniš jedan ili više solističkih koncerata?
– Jako, jako dobro pitanje. Ja recimo u Zagrebu pjevam par puta godišnje, pa dolazi i Arena. Kada sam Aleksandri Prijović bio gost na njenom koncertu u Zagrebu, kada sam izašao samo što se Arena nije srušila. Jer tu dolaze drugi ljudi koji ne izlaze u diskoteke. Poslije toga su me kontaktirali organizatori. I ubijedili me da i ja radim Arenu u Zagrebu, a bit će to 22. 11. 25. Kažu da je već prodata prva dvorana od 18 000 ljudi, pustit će i drugu, pa možda i treću. Ma ja sam im rekao, daj da uradimo jednu kako valja, a za dalje ćemo da vidimo. E, to me je sve poguralo naprijed da uradim i jedan koncert u Sarajevu. Nije bitno gdje će to biti, ali da bude moje Sarajevo. Poslije Zagreba dolazi Split, pa onda Sarajevo obavezno, Tuzla, Banjaluka, Beograd, Niš, Skoplje.
– Ja mislim da u svojoj karijeri dugujem tim gradovima velike koncerte. Sljedeće godine ću da radim samo velike koncerte. Klubovi su uvijek tu, poput mog Nerka u Srebreniku.
Bato Šišić (
