Nakon što je Dževad Karahasan dobio nagradu grada Frankfurta, oglasila se Edina Čović, rođena Bišćanka: Moje poznanstvo i iskustva sa najškolovanijim piscem

Nakon što je u javnosti objavljena vijest da istaknuti bh. pisac Dževad Karahasan dobio nagradu grada Frankfurta „Goethepreis“ u iznosu od 50.000 eura, kako zbog njegovih djela,  tako i,k ako pišu njemački mediji, zbog njegove veoma važne spone između Islama i Kršćanstva, oglasili su se brojni Bosanci i Hercegovci kako u domovini isto tako i u dijaspori.

Jedna od njih koja se posebno obradovala ovoj informaciji je i Edina Čović iz Bihaća koja godinama živi i radi u njemačkom gradu Frankfurtu.

Naime, prošlo je punih 15 godina otkako je Edina studirala na Goethe univezitetu u Frankfurtu, a u to vrijeme i tokom studija redovno je koristila knjigu „Šahrijarov prsten“ Dževada Karahasana.

-“Konsturukcija bosanskog identiteta kroz književnost“ bio je to moj završni ispit, a na primjeru romana „Šahrijarov prsten“ Dževada Karahasana. Knjiga je i danas puna bilješki, ceduljica, zapisa… Ne vadim ih iz „Šahrijarovog prstena“, već naprotiv uvijek dodajem nove jer svakim novim iščitavanjem otkrijem nešto što sam predhodno predvidjela. Kada sam opet „zavirila“, pročitala sam nekoliko strana, shvatila da se motiv pijeska javlja u svim poglavljima, prisjetila se Faruka –  farnka, i poslije kratkog vremena mi je bilo savršeno jasno zašto je Dževad Karahasan dobio nagradu grada Frankfurta. Dobio ju je jer je tu nagradu zaslužio -rekla nam je Edina na početku reazgovora.

Edina Čović je kratko prije početka rata u BiH došla u Njemačku gdje odmah upisala intezivni kurs njemačkog jezika. Njena velika želja je bila da tu završi usavršavanje jezika i da se vrati opet u Opatiju gdje je započela studiranje.

-Moji roditelji su prije toga bili gastarbajteri, ali su se prije početka rata vratili u Bihać, pokrenuli privatni biznis, a s obzirom na to da se nisu odjavili u Njemačkoj, mogli su se bez problema vratiti. Ali, moj brat i ja smo morali sve ispočetka da bi  dobili boravišne papire. Bilo je teško u početku, ali eto umjesto da nastavim studiranje Opatiji ja sam upisala fakultet u Frankfurtu – Edinine su riječi.

Edina je završila dva fakulteta. Prvi je bio Ekonomski fakultet na Goethe univerzitetu, a drugi fakultet je Slavenska filologija, Odsjek književnost i lingvistika i socijologija isto na Goethe univerzitetu.

-Već tada se vidjelo da Karahasan odskače od svih drugih pisaca iz BiH. Preciznost u pisanju, kompetentnost… sve se vidjelo u tim njegovim knjigama. Vidjelo se i da je školovan pisac, prvo je studirao književnost, pa onda počeo da piše romane. To me jako privuklo, ali to da je on na neki neupadljiv način vršio tu neku rekonstrukciju bosanskog identiteta. Njegova teza je bila da samo pisanjem možeš da održiš svoj identitet.

Na pitanje da li je imala priliku da se i lično upozna sa Karahasanom, Edina je odgovorila:

-Da, jesam. Bilo je to na jednoj književnoj večeri u Frankfurtu. Kada je nastupao kao pisac bio je savršen, svaku njegovu riječ sam upijala, pričao je na njemačkom jeziku. Svojevremeno je Dževad predavao na fakultetu u gradu Gepingenu, a živi dugo u Austriji. Nakon čitanja, kada je završio, čuo je nas nekolicinu koji razgovaramo na maternjem jeziku, odmah nam se pridružio. Bio sasvim opušten, razgovorljiv i odmah se stekao utisak, da je jedan od nas. Između ostalog smo razgovarali i o klekovači rakiji.

Edina nam je otkrila i jednu anegdotu sa njenom nekadašnjom profesoricom na fakultetu, a vezanu za Dževada Karahasana.

-Ona je znala da je Karahasan sa područja bivše Jugoslavije, tačnije iz BiH. Ona se upustila u jedan sasvim neobavezan razgovor s njim, da bi joj on tokom razgovora rekao kako je on Turčin. Ona je sva zbunjena došla do mene i rekla mi šta joj je rekao. Nismo dalje ulazili u raspravu, ali ona je mislila da je on to rekao zbog svog porijekla, da su mu neki preci bili iz tih krajeva. A, pomislila je i da  želi malo da se sa njom našali.

-Bosna je oduvijek prostor iz kojeg se odlazi, bježi, protjeruje, a svi sretnici koji odu, pobjegnu ili budu protjerani, iako do tada nisu znali šta su, postanu Bosanci onog momenta kada se smjeste negdje drugdje“ (Dževad Karahasan, „Šahrijarov prsten“, stranica 93)

Bato Šišić