Sa Osmanom Hadžićem posljednji put smo razgovarali prije godinu dana, a kako nam je na početku rekao, sve je ostalo na istoj poziciji.
-Ništa, ama baš ništa se nije promjenilo: nema pjesme, nastupa, koncerata, svi smo nekako kao zaleđeni, pa čekamo taj neki momenat da nas odlede, pa da opet startamo sa koliko toliko normalnim životom. Zadnji nastup sam sam imao negdje pred Novu godinu, a ako se to može nazvati nastupom. Bilo je to neko familijarno-prijateljsko okupljanje i druženje. Ja ni danas ne znam šta nas očekuje u budućnosti.
Da se malo zadržimo na toj tvojoj opasci, da ne znaš šta konretno, vas pjevače očekuje poslije pandemije?
-Ja sam prošle godine svoj prvi, pravi nastup imao u Hrvatskoj i to tri mjeseca poslije proglašenja pandemije. Bio je to jedan nevjerovatan osjećaj jer prvo nikada se nije desio tako dugačak period da ne radim, nisam znao kako će grlo reagovati, da li ću moći da pjevam. Svim pjevačima nedostaje taj neki naš posao, glas imamo, samo nedostaje publike. Meni se recimo, prošle godine desila hit pjesma „Vjenčanica“ koja danas ima milionske preglede“.
Da li ti je žao što ti se taj hit desio u ovom vremenu nerada?
-Ne, nije. Hit ostaje hit, a ja baš ovih dana radim na tome da snimim još barem dvije nove pjesme. Imam dosta ponuda, na meni je samo da odaberem. Od jednog momka iz Hrvatske sam dobio jednu interesantnu pjesmu,a čekam da mi se iz Beograda javi Saša Lazić koji je autor „Vjenčanice“. Uopšte nije bitno kad ćemo početi da radimo, ja ću snimati nove pjesme“.
Da li vježbaš glas u kućnoj atmosferi?
-Mi, pjevači to moramo da radimo. Ja to, pa skoro svakodnevno radim. Tako mi se desi da u kućnoj atmosferi, ja odjednom, bez ikakvog povoda i razloga počnem da pjevam,a onda mi moji ukućani kažu, baš si se poželio pjesme. Nikada se nije desilo da više od deset dana nisam nastupao, pjevao. Evo ova majica koja je na meni, kupio sam je kada su u Njemačkoj nakratko bile otvorene prodavnice,ali ovo je prvi put da sam je obukao, jer jednostavno nemaš gdje da nosiš te nove stvari. Mi smo u Njemačkoj od novembra zatvoreni, u tom mjesecu sam prebolovao i koronu,a nije mi gušt izaći u grad, kupiti kafu, i sjediti negdje na klupi ,u nekom parku i tu istu kafu piti“.
Kako si „ubijao“ ili kako još „ubijaš“ svo to tvoje slobodno vrijeme?
-Pa, pregledao sam kompletnu nekadašnju jugoslovensku kinematografiju, od drugog svjetskog rata, pa do današnjih dana. Svakodnevno sam u kontaktu sa familijom i prijateljima, čitao knjige, slušao muziku. Ušao sam u taj jedan svakodnevni ritam života. Okopavam vrt kojeg imam ispred kuće, ja sam zadužen za košenje trave, i povrće,a žena za cvijeće i sve što ide uz to. Imamo taj neki veliki vrt i baš me opušta. Često sam u šetnji sa Osmanom Džihom i još par prijatelja, pa pređemo našu standardu rutu od nekih 10 kilometara.
Da li je bilo poziva za gostovanje na televizijama?
-Ma, jeste , kako da nije. Zvao me Hayat,pa OTV i onda dosta tih nekih drugih lokalnih televizija,pa bilo je poziva i iz Beograda,ali ako je u Njemačkoj to neko strogo pravilo po pitanju putovanja, ja jednostavno nisam htjeo da rizikujem.
Obzirom da nisi radio, stalno si bio kod kuće, da li je bilo nekih malih trzavica u braku?
-Ne, nije zaista. Nikada ih nije ni bilo. Tokom ovog teškog vremena za sve nas, moja supruga je radila svakodnevno,a onda sam ja njoj pomogao. Bio sam joj desna ruka u kućnim poslovima. Pa tako recimo ubacim veš u mašinu za pranje, pa ga onda kasnije izvadim, stavim da se osuši,ali ne peglam. Inače, volim i kuhinju da koristim,ali to mi supruga ne dozvoljava hahaha,kaže da nisam vičan tome. Čak kada i suđe izvadim iz mašine sve joj poremetim,pa je kuhinja za mene zabranjena zona.
Bato Šišić