Svaki čovjek, posebno onaj koji se bavi javnim životom, u svom gradu ima omiljeno mjesto gdje provodi najviše vremena. Tako samo prvog predstavnika BiH na evroviziskom takmičenju, Muhameda Fazlagića Fazlu sreli i dogovorili razgovor sa njim baš na jednom takvom mjestu, a koje se nalazi uz samu obalu rijeke Miljacke.
Miljenik okolnosti
– Kada nisam u studiju, kada ne putujem i nemam nastupe uvijek sam ovdje, jer se nekako osjećam kao kod svoje kuće. Svako svakog zna, ali niko nikog ne dira. Ne pričamo ni o politici, niti o muzici, jednostavno uživamo u danu i slobodnom vremenu koje je ispred nas – rekao nam je Fazla.
Prošle su pune 33 godine od tvog nastupa na pjesmi Evrovizije, kada si tada predstavljao državu koja je još bila u ratu, Bosnu i Hercegovinu. Da li si tada bio uopšte svjestan gdje ideš i da predstavljaš zemlju koja je bila u ratu?
– Veoma dobro pitanje. To je bilo jedno nevjerovatno iskustvo i, veoma često sam se pitao kako je baš izbor pao na mene. Nekako sam oduvijek bio miljenik okolnosti, a imao sam sreću da Dino Merlin i Fahrudin Pecikoza napišu pjesmu „Sva bol svijeta“ i odluče da je ja otpjevam. Međutim bio je to tek prvi dio te priče, a sve ono što se kasnije dešavalo bilo je mnogo interesantnije.
Bili smo u opkoljenom Sarajevu, morali smo noću trčati preko aerodromske piste, pa takoreći pješke do Mostara. Tako da je put do Evrovizije trajao nekih 48 sati, da bi stigli do Zagreba, pa onda dalje. Imali smo priliku da istinu o Sarajevu donesemo u dnevne boravke gledalaca širom svijeta. Tada smo ispunili našu misiju, zauzeo sam 15. mjesto od 25 takmičara, što je bio odličan uspjeh za jednu tada malu ratom zahvaćenu zemlju. A bili smo kao država po prvi put na Evroviziji.
Povratak s Davorinom
Nakon takmičenja, kakav je bio povratak u Sarajevo?
– Ja sam se u Sarajevo vratio sa pokojnim Davorinom Popovićem tek nakon šest mjeseci, jer je u međuvremenu izbio rat između HVO-a i Armije BiH, tako da se zemljanim putem nije moglo vratiti. Ali, onda nam je pomogla Bisera Turković koja nam je obezbijedila avionski povratak sa UNPROFOR-om. Nisam uopšte razmišljao da se ne vratim u Sarajevo jer tu mi je ostala mama i moja kompletna porodica, a i očekivalo se od mene da se vratim. A, ono što je najbitnije, kada pored sebe imate jednog Davorina Popovića onda znate, da se morate vratiti u Sarajevo.
Šta je tada, tebi lično, donijelo takmičenje na Evroviziji?
– Meni lično donijela je muzički identitet i jako sam zahvalan na tome. Jer kada uđeš u istoriju kao prvi predstavnik jedne mlade države, onda ti to i laska i donosi jedan veći dio odgovornosti. To je temelj svega onog što je kasnije došlo u mojoj karijeri.
Ipak, si poslije napustio BiH i otišao za Ameriku?
– Da, tako je, jer otvorila mi se mogućnost da studiram. U Americi sam završio faklutet, magistrirao, pa sam postao otac jedne divne djevojčice, danas odrasle mlade žene, patom sam upisao doktorat. A, onda sam 2007. godine sa Edom i Adijem Mulahalilovićem snimio još jedan album “Zelena rijeka“, koji je iznjedrio nekoliko lijepih pjesama, a koje su i danas aktuelne. A, sada sam opet u studiju i snimam novi album.
Pomenuo si legendarnog „Pimpeka“, odnosno Davorina Popovića. Po čemu ćeš ga pamtiti?
– Takav čovjek se na našim prostorima neće dugo rodititi. Ja nisam još upoznao manjeg čovjek, sa jako velikim autoritetom. Veoma malo je pričao, ali sve što je rekao imalo je jako veliku težinu. Vrlo jednostavno izbanalizira jedan problem, svede ga na jednu rečenicu, da odmah postoji i rješenje za isti. Jako sam sretan što sam imao mogućnost da sa njim nastupam, družim se i da provodim vrijeme.
Uticaj medija
– Kada smo se vraćali sa Evrovizije za Sarajevo, aerodrom u Sarajevu je bio u vlasništvu UNPROFOR-a, a sa nama su bili u avionu oficiri za vezu. Od Zagreba do Sarajeva smo letjeli čak četiri sata, a Davor je od straha popio malo više viskija nego što je trebao. U jednom momentu mu je prišla neka djevojka, koja ga nije pozdravila, a on je rekao, kako je naučio da ga uvijek pozdrave i da mu ponude piće. U tom momentu djevojka je glasno uzviknula: „Milune, daj gospodinu piće“. U tom momentu Davor se naglo trznuo, problijedio i pitao: „Gdje smo sletjeli?!“
Pjevao si na koncertu u čast Indexa, koje njihove pjesme posebno voliš?
– E, tu se ne može izdvojiti ni jedna, jer volim svaku njihovu pjesmu. Budimo realni, Indexi su razlog da pop rock scena u Sarajevu i BiH postoji uopšte. Prvi bubnjar Indexa bio je moj daidža Nedim Hadžihasanović koji je zajedno sa Nunom, Akšamijom, Arnautalićem stvorio Indexe tih ranih 60-tih godina. Tako da ja imam jednu emotivnu vezu sa njima. U Beogradu sam pjevao „Žute dunje“, „Pozdravi Sonju“ i „Voljela je sjaj u travi“. A, posebno sam nekako emotivan vezan za pjesmu „310 poljubaca“ i baš bih volio da je ta pjesma u mom vlasništvu.
O Kemalu Montenu?
– Kemica je živio na stadionu, a mnogi ne znaju da je moj amidža bio fudbaler „Sarajeva“ i kapiten. Tako da sam poznavao i Kemalove roditelje. Kemal je bio veoma simpatičan i možda jedan od najmuzikalnijih pjevača i kompozitora na našim prostorima. Bio je najodgovorniji za uspjeh i karijeru Zdravka Čolića. Kada Čoliću nije uspjelo sa „Korni grupom „ i „Ambasadorima“, Kemal ga je uzeo pod svoje i napisao mu tri fanstatične pjesme „Gori vatra“, „Zelenu rijeku“ i „Nosi sve što si mi dala“. I, tada je nastao meteorski uspjeh Zdravka Čolića. Onoliko koliko Sarajevo voli Davorina Popovića isto toliko voli i Kemala Montena.
Da li po tebi postoji danas pop rok scena Sarajeva i BiH?
Neda me odvela u Beograd
-Trzamo se, pokušavamo nešto. Veoma je jak uticaj medija iz komšiluka, servira nam se nešto što nije baš najautentičnije za naše prostore. Mišljenja sam, ako ostanem vjerodostojan sebi i dosljedan onome što znam najbolje da radim , da će ipak to prevagnuti. I da će te pjesme pronaći svoj put, kao što voda pronađe put kroz stijene.
Dolaziš iz jedne sportske familjie, pa kako si se okrenuo pjesmi?
– U mojoj ranoj mladosti bavio sam se manekenstvom i radio sam za sarajevsku modesu. Jednom sam krenuo na ljetnju turneju brodom na kojoj se predstavljao Miss Jugoslavije, a pjevali su Hari Mata Hari, Haris Džinović, Zerina Cokoja i Neda Ukraden. A, u međuvremenu Hari je dobio ponudu od Diskotona da bude producent novog albuma Nede Ukraden. A pošto smo mi poslije tih konecarata onako za sebe pjevušili na brodu, Hari je predložio da pjevam bek vokale na Nedinom novom albumu, na pjesmi „Ko te ne zna skupo bi te platio“.
Poslije toga Neda me odvela u Beograda i nastupao sam sa njom na prvom jugoslovenskom satelitskom programu. Neda je iskusan stari estradni vuk i na jedan mekan način me je uvukla u te estradne vode. A, poslije kada je Hari vidio da mi to ide dobro, on mi je napisao pjesmu „Kiša ruši grad“ ,a Dino Merlin napisao tekst za tu pjesmu. Eto, tako je krenulo moje estradno putovanje.
Da li si se „nabacivao“ Nedi Ukraden i Zerini Cokoji?
‘Jednom sam probao’
– Neeee, nikada. Nedu jako, jako poštujem, a Zerina je tada i u to vrijeme bila djevojka mog dobrog prijatelja. A, osim toga bilo je i previše misica i lijepih djevojaka na brodu tako da nije bilo potrebe da se nabacujem kolegicama. Sve ih jako poštujem i nikada se nisam ni jednoj udvarao. Posao je posao!.
Svojevremeno si ti prvi snimio pjesmu „Jednom sam probao“, a kasnije je tu istu pjesmu snimila poznata regionalna zvijezda i najveća zvijezda Balkana Ceca. I, pjesma je postala megahit , a to je ostala i danas pod nazivom „Moj Beograde“.
– Sjećam se toga kao da je jučer bilo. Kada smo izašli iz ratnog Sarajeva i kada smo počeli raditi na mom albumu „Sva bol svijeta“, Dino Merlin mi je u hotelu „Panorama“ u Zagrebu ponudio tu pjesmu. Ja sam je prihvatio i tada se u pjesmi nije pominjao Beograd. Pjesma se zvala „Jednom sam probao“ i našla se na tom mom albumu. A, onda je Svetlana Ražnatović snimila tu pjesmu i napravila to što je napravila.
Došlo je do malih prepravki na toj pjesmi, dodali su „Moj Beograde“ i pjesma je postala internacionalni hit. Ja to kažem otvoreno jer ne treba bježati od te realnosti. Ja nemam nikakav uticaj na tu pjesmu, jer je kompletan autor Dino Merlin. A, na kraju ispalo je najbolje za Cecu. Na kraju, to je jednostavno njena nafaka. Da je pjesma trebala da bude hit u mojoj izvedbi vjerovatno bi bila,ali nije. Ceci se ta pjesma posrećila i to sa pravom.
Radiš na novom albumu?
– Prošle godine sam objavio tri pjesme i tri spota. Jedna od tih pjesama je bila na CMC festivalu u Vodicama, druga na „Biseru jadrana“. A te pjesme su radili Dino Muharemović i Dino Šukalo. A jednu pjesmu je radio poznati harmonikaš Samir Kadirić koji je više od 20 godina bio muzička pratnja Halida Bešlića i bio producent na njegovih zadnjih pet albuma. Tu je od saradnika i Dženan Jahić koji je autor pjesme ‘Vino, so i med’, pjesmu koju je Caja aranžirao. Ovih dana izašla je još jedna pjesma, moja autorska pjesma „Do zadnje bore“, na kojoj je upravo radio Samir Kadirić Caja.
Velemajstori posla
– Imao sam sreću da sam se uvijek družio sa ljudima koji su velemajstori u svom poslu. Tako da će se naći i jedna pjesma koju je radio Hari Varešanović i najvjerovatnije sa njom ću se pojaviti na festivalu „Beogradsko proleće“. Ima, i duet sa Elvisom J. Kurtovićem, a ta pjesma je dio jednog velikog projekta, kojeg Elvis radi sa pjevačima iz regiona, poput grupe SARS, Rambo Amadeusa, Nervoznog poštara, Tife…
To će biti jedan socijalno kulturološki projekat kojeg samo Elvis J. Kurtović može napraviti. Uradili smo i ponovnu obradu pjesme „Linija života“ sa mog prvog albuma, koju je radio Saša Lošić. Tu je i Fahrudin Pecikoza koji mi je uradio jednu fantastičnu pjesmu. Namjeravam da objavim i LP ploču, kasetu i CD. Neće biti neki veliki tiraž, ali za ljude koji vole ta izdanja.
Bato Šišić