Oliver Dragojević u jednom od posljednjih intervjua koje je dao novinaru Šišiću: Smrt je dio života, a volio bih da umrem onako gospodski, brzo i bezbolno

Oliver Dragojević zauvijek nas je napustio u nedjelju. Nakon teške bolesti prestalo je kucati srce ovog velikog umjetnika, pjevača s kojim su se rađale nove ljubavi, uz koje se voljelo… I voljet će se.

Jedan od intervjua koje je Dragojević među posljednjima dao, je i onaj estradnom novinaru Bati Šišiću.

Tada je pričao o sebi, Kemi, Arsenu, njegovoj vječitoj tvrdnji da nikada više neće otići u Beograd, sevdalinci, današnjoj muzici… ali i smrti. Muzika ga je uvijek, rekao je tada na početku razgovora, inspirirala, s muzikom je odrastao i s muzikom će umrijeti. Kazao je…

-To ja najbolje osjećam na sebi  i u sebi, a to kako me ljudi vide je nešto drugo. Stari se, a to je neminovno, ali je to ne osjećam bas previše, a posebno ne u poslu. Volim pivat, a volim i kad ljudi pivaju sa mnom, volim kad prepoznaju tekstove, kada su zajedno, pa nas sve skupa ponese atmosfera tih nekih dalmatinskih nota – izjavio je Dragojević u intervju koji je dao novinaru Bati Šišiću.

Polako odlazi Vaša generacija, prvo Kemal Monteno, Arsen Dedić…?

-Kemo nije bio stariji od mene, ali jeste Arsen. Valjda su to te neke krizne godine kada dođe vrijeme da se polako odlazi na neki drugi, ljepši svijet. Eto njih dvojica su otišla, a kada ću ja ili neko drugi to samo onaj gore zna, ali ne plašim se.

Kažu da Kemo i Arsen nisu živjeli zdravim životom…

-Ma, šta to znači zdravim životom?! Da li to znači biti sritan i živjeti kaluđerski, a oni su bez obzira kako su živjeli sigurno bili sritni. Bili su odlični autori, pjevači, s tim što je Arsen još bio i pjesnik, slikar. Oni su živjeli kako su htjeli. Bio je to njihov izbor, a bolest ih je prekinula u jednoj zreloj, dobroj autorskoj fazi. Bili su odlični prijatelji i umrli su eto nekako ublizu. Velika nesreća za muzički svijet, ali poznavajući i jednog i drugog znam da su sretni bili životom kojeg su živjeli.

Da li se Vi bojite smrti?

-Ma ja i ne razmišljam o tome. I smrt je dio života. To se dogodi i nema te više. Ne bih volio da patim, volio bih da umrem onako gospodski, brzo i bezbolno.

Nekada je dalmatinska muzika bila prepoznatljiva po onim lakim morskim notama, a danas se svira i pjeva neki novi dalmatinski folk kojeg donose Lidija Bacic, Jelena Rozga i drugi?

-Pa, ne bih to nazvao dalmatinskim folkom ,to je za mene pop folk. To je nešto što se ljudima svidi jako brzo, a isto tako još brže zaboravi. Danas je došlo vrijeme da se pjesma napravi tako da je ljudi preko noći zavole te da pjevači koji je snime mogu da rade. To valjda tako diriguje i tempo života koji je veoma brz. Ja nisam pobornik takvih pjesama. Ja volim na miru da pjesmu preslušam, da je ja zavolim i da je na miru snimim. Da uživam u svakoj riječi pjesme koju snimam.

Kako u privatnom životu uživa Oliver Dragojević?

-Imam jednu formulu koja meni odgovara, ne znam da li je za svakog, ali meni je dobra. Prvo tu je more, ja bez njega ne mogu da opstanem. Pa tu su dobri prijatelji i obitelj, a to mora uvjek zajedno da funkcionira. Da dok pričamo da se gledamo u oči, a danas je to nekako zapostavljeno. Umjesto u oči gleda se u telefon ili kompjutor. To jeste jedna vrsta komunikacije koju ne možeš zaobići . Treba se time služiti da bi mogao funkcionirati. Ja nisam pobornik toga, ali sila zakon mijenja.

Davnih sedamdesetih godina snimili ste pjesmu 2002. godine u Splitu. Da li se to otpjevano u pjesmi i  ostvarilo?

-Ma nije, sve se nešto usporilo. Trebalo smo odavno svi da idemo na mjesec, ali nismo. Pjesma je tada bila preagresivna i premoderna. Nekako nije bila za to vrijeme, ali u svakom slučaju bila je zanimljiva za snimiti.

Djelujete jako opušteno. Imam utisak da ste uvjek dobro raspoloženi. Ima li nešto što Vas u životu može iznervirati?

-Naravno, da ima. Nervira me mnogo toga ,ali prikrivam. Nekad me zaista iznervira puno govora, pa puno slikanja, puno vike i buke, ljudi koji mi prilaze pa mi kažu: “Sjećaš li se ti Olivere kad smo se zajedno slikali sedamdesetih ili osmadesteih godina tu i tu?”. Šta ja da odgovorim na to? S toliko ljudi se slikam da i sam ne znam koliko i gdje.  Ne znam s kim sam se jučer ili danas slikao, da znam kako i kada i s kim prije trideset ili četrdeset godina. Puno godina sam na sceni i galama je ta koja mi predstavlja najveći problem.

Vaša sugrađanka Severina ali niste bili na svadbi?

-Neka joj je sa srećom. Sretna uvijek bila. Ali da me zvala, ne bi taj poziv prihvatio. Zna se moj odnos prema Beogradu i Srbiji. To je već ispričana priča. Ja Oliver Dragojevic neću nikada u Beograd.

Da li Oliver voli da pjeva i da li zna pjevati sevdalinke?

-Uuuh, znam i volim da pjevam. Ja to tako nekad za dušu i u društvu meni dragih ljudi na meni svojstven i moj dalmatinski način otpjevam nekoliko sevdalinki.