Davorin Popović Pimpek, legendarni pjevač Indexa, rođen je na današnji dan 1946. godine u Sarajevu. Pročitajte nekoliko crtica iz života nezaboravnog pjevača, o ljubavi koju je za njega gajio i još uvijek je gaji Grad na Miljacki. „Slušaj, da ti Pjevač nešto kaže …“, započinjao bi Davorin svoje priče.
Neki od nas sjete se Davorina svaki dan. Iako nikad s njim nisu kafu popili. Bezbroj puta su pomislili: Jutro će promijeniti sve. Nezadovoljni društvenim stanjem u kome moramo lelujati, lebdjeti i teturati, naglas vičemo: Da sam ja neko. Kad bismo mogli, da s Izvora pokrenemo Plimu, planeta bi bila sva u Žutim dunjama. Umjesto drugih zvukova, odjekivale bi samo Balade. Ljubav bi rasla u svakom kutku planete, jer bi odasvud odjekivalo: Predaj se srce. A srce bi se otvaralo i vikalo na sav glas: „Ti si mi bila naj, naj, naj“.
Priznali bismo cijelom svijetu ljubav prema prirodi, jer, Voljela je sjaj u travi. Prihvaćali bismo lakše i neuspjehe, svjesni da smo Ispili zlatni pehar. S prijateljima dijelili tugu, jer, Bacila je sve niz rijeku. Nama, nekima, glas Davorina Popovića Pjevača pomaže da lakše i ljepše živimo, Sve ove godine. Mi i dalje Sanjamo. Mislimo da nam je Davorin baš to poručio kad je pjevao Kad ne bude mene. Nekad se prošlost poigra s budućnošću. Da bi nekoga bilo i u jednom i u drugom vremenu.
U užem krugu porodice i prijatelja ime mu je bilo – Davor. Odmilja su ga zvali i Dačo, a nadimak Pimpek dobio je još u djetinjstvu zbog male izrasline kraj lijevog uha. Raja kao raja, taj Davorov biljeg prevela je u svoj jezik onako kako je sarajevskom duhu odgovaralo. Nadimak Pimpek za Davorina Popovića zalijepio se kako to već nadimci znaju.
Sam sebe zvao je – Pjevač, a svoje priče započinjao je riječima: “Slušaj, da ti pjevač nešto kaže…”. Sarajevo je to prihvatilo, a ko god poznaje kako diše Grad na Miljacki svjestan je kakvo priznanje je Čaršija na taj način Davorinu odala.
Studirao je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a od rane mladosti bavio se rukometom i košarkom. U košarci je važio za jednog od najvećih talenata što ga je Sarajevo u to vrijeme imalo. Nosio je kapitensku traku “Mlade Bosne”, košarkaškog kluba koji će kasnije biti preimenovan u KK Željezničar. Kao standardni prvotimac kluba odigrao je preko 500 utakmica. Sportom se prestao baviti 1968. godine.
U Sarajevu je bio omiljen kao malo ko. Njegov veliki prijatelj Kemal Monteno za sedmičnjak „Dani“ svojevremeno je ispričao jednu anegdotu koja ocrtava djelić pjevačevevog karaktera:
-Negdje u ratnim godinama, kad se u emigraciji ‘širila istina o Bosni’, zaglavili mi nakon nekog festivala. Ostalo se, popilo se, ujutro nikakvi u onim hotelskim sobama, kad čujem Davora koji stoji pred ogledalom i govori: ‘Slušaj, Pjevač, da ti ja nešto kažem. Ne može ovo ‘vako, ti si ozbiljan čovjek, da zaglavljuješ do nekih doba. Vidi ti očiju! Imaš li ti ikakvog karaktera?’ Tu shvatim da Davorin ruži samog sebe i ne suspregnem smijeh. On me čuje i kaže: ‘Šta se ti smiješ, ti da si pametan, i ti bi ovako utjec'o na sebe'”.
Drugu crticu o pjevaču, pripovjedio je njegov prijatelj iz Indexa Fadil Redžić.
-Ratna je 1995, a mi putujemo na Evroviziju. Nakon Ljubljane, gdje smo završili snimanja i miksove, idemo za Zagreb, odakle treba da letimo za London, a zatim Dublin. Na pasoškoj kontroli na zagrebačkom aerodromu obojica smo, što bi rekli Dalmatinci, veseli. Rekao bih, on malo više nego ja. I, Dačo nadobudnoj policajki koja provjerava dokumente pruža bosanski pasoš. Ona, kao što je do tada bila praksa, razvlači proceduru i pravi se pametna, kao: ‘Ko smo mi sa bosanskim pasošima da putujemo po svijetu. Mene već počinje hvatati nervoza jer se bojim da ćemo zakasniti na avion i šapćem Dači da joj pokaže hrvatsku putovnicu pa da nas budala pusti na miru. On me gura, neće da ona čuje da ima putovnicu. Inadžija ne odustane i na kraju nas policajka pušta da prođemo. Meni srce ogromno. Ponosan na njega, ponosan na sebe što imam takvog druga – govorio je Redžić.
Beogradski novinar Petar Luković, opet, napisao je svojevremeno zgodu koju je doživio na koncertu Indexa u Londonu. Muzikom Indexa i Davorinovim glasom očarana Engleskinja, koja je na koncertu stajala do Lukovića, okrenula se u jednom trenutku beogradskom novinaru i rekla mu:
-Da su ovi momci rođeni u Londonu bili bi veći od Beatlesa!”.
Luković joj je odgovorio: “Gospođo, ovi momci su u Sarajevu puno veći od Beatlesa”. “Pero s onog sveta” nije lagao.
Indexi su u Sarajevu bili veći od Beatlesa, a pjevač je bio veći od Lennona. Dan prije nego će u njegovom rodnom gradu početi rat, Pimpeku i Safetu Sušiću javio se zloglasni Arkan i rekao im: “Bježite iz Sarajeva!”. Davorin će o tome poslije reći: “Ja sam ostao. Pa gdje ću bježat? Šta bi bilo sa Sarajevom da sam ja otišao?”
I u ratna vremena – kad su pametni šutjeli, budale govorile, a fukara se bogatila – u gradu se znalo ko je pjevač i kakav respekt prema njemu treba imati.
Govori o tome i ova anegdota: “U vrijeme policijskog sata naoružana policijska patrola zaustavila je Pjevača, koji je vozio tuđi auto. Otvorio je prozor i na prvu upitao: Da li je, gospodo, nešto sporno?”. Nije bilo sporno. U Pjevačevom životu ništa nije bilo sporno. Znali su to svi, i raja i policija. Za razliku od mnogih Sarajlija, Pjevač nije zamjerio onima koji su u najtežim trenucima napustili grad. O tome je govorio: “Kad pukne, neko reaguje tako što se onesvijesti, a neko ne. To je sve individualno. Ne treba te ljude optuživat. Oni su jedan veliki kulturni potencijal. Glupo je sad ih tjerati. Treba gledat kako ih vratit u Sarajevo”.
Na koncu, nadamo se da smo vam uspjeli dočarati zašto je u Sarajevu i šire pjevač bio toliko voljen i zašto je ostao voljen i nakon smrti. Neko se ispisuje iz života da bi se upisao u mrtve, a Davorin Popović Pimpek iz života se 2001. godine ispisao da bi se upisao u vječnost.