Milančetu Radosavljeviću u mladosti se dogodilo nešto ravno najbizarnijoj filmskoj priči – klinička smrt nakon udara groma u drvo pod kojim je sjedio.
Pošto su mislili da je umro, porodica ga je sahranila zajedno sa harmonikom koju je jedva kupio i zbog koje su se njegovi roditelji zadužili. Koštala je 25.000 tadašnjih dinara, a plata njegovog oca iznosila je svega 6 hiljada.
Prema riječima njegovih mještana, izvjesni pljačkaši odmah nakon sahrane pošli su da ukradu instrument, a onda ih je snašla prava strava!
Naime, kad su otkopali grob, Milanče je bio živ i navodno je zasvirao u trenutku kada su pokušali da mu otmu harmoniku. Oni su sa tog mjesta pobegli glavom bez obzira, a njihov čin smatra se blagoslovom – jer je u pitanju bila klinička smrt.
Milanče je, shvativši šta se zapravo desilo, otišao kući veseo i svirajući harmoniku usput. Na kućnom pragu pojavio se noseći svoju dragocjenu harmoniku! Njegov otac nakon toga tražio je lopove da bi ih nagradio, ali nikada se niko nije javio.
Pjevač narodne muzike je, sa druge strane, ostao živ i zdrav, ali sa određenim posledicama od udara groma. Nekim čudom ga je profesor muzike primio na časove harmonike s obzirom da je imao nepravilno raspoređene prste na rukama, što je upravo posljedica udara groma. Milanče je ubrzo počeo da pjeva po kafanama, bio je izuzetno tražen, a u jednoj ga je čak spazio Aca Stepić, koji je predložio da Milanče izda disk.
Oženjen je, ima dvoje djece i četvoro unučadi. Sin mu svira harmoniku, a kćerka je završila odsjek klavira i radi kao profesor u muzičkoj školi “Stanković” u Beogradu. Sebe smatra sretnim i zadovoljnim čovjekom.
-Moja lična dužnost je da pjevam mom narodu u našem melosu koliko ja to mogu i umijem. Ni ja ne pjevam uvijek isto, nekad bolje nekad gore, znate… Ali, dajem koliko mogu da dam od sebe. A mi imamo prepoznatljiv melos. Mi se razlikujemo od Rumuna, od Bugara, od Mađara. Od svih se razlikujemo! Mi imamo svoju melodiju. Znamo mi šta pjevamo – rekao je jednom prilikom on.