Amir Šečić (23) veći dio života proveo je u Domu za napuštenu/nezbrinutu djecu u Tuzli.
Oca nikad nije upoznao, stradao je u Srebrenici, a majka ga je napustila kada je bio star tek tri dana.
Od djetinjstva je Amir imao samo jednu želju, da postane „svoj“ čovjek, vrijedan poštovanja, dostojan poštovanja i priznanja. O tome govori i njegova knjiga „Teško da sam bio dijete“.
– Nisam bio napušten od svih, dragi Bog bio je uz mene, davao mi snagu da krenem dalje – govori nam Šečić.
Sjeća se da je odrastanje bilo teško, da je u Domu naučio šta je snaga, shvatio koliko je važno učiti.
– U Domu su pretežno bila djeca iz Srebrenice. Svako od nas u ratu je izgubio nekoga. Ja sam, uz oca, izgubio skoro cijelu porodicu s njegove strane. Babine kosti pronađene su 2010., ukopan je 2013. – govori nam Šečić.
Majka je bila trudna kada je otac poginuo. Iz pakla Srebrenice stigla je u Tuzlu. I tu ga ostavila. Amir nikad nije razumio zašto, nije razumio kako ga nikad nije posjetila u Domu. Kaže, s njom se sreo tri puta. Prvi put kada ga je rodila, drugi put kada je imao deset godina i posljednji na njegovo punoljetstvo.
– Pokucao sam na njena vrata, ona živi u blizini Tuzle, prema Mramoru, želio sam saznati da li uopšte zna da mi je rođendan. Rekla mi je da je taj dan za nju kao i svi drugi. Shvatio sam da nas dvoje ništa zajedničko nemamo. Okamenio sam se i prestao se nadati – kaže Šečić.
No, nije prestao vjerovati, u ljubav posebno. Kaže, do sada nije saznao šta ljubav znači.
– Trudim se, polako učim, vjerujem da ću jednog dana znati da dam i primim ljubav. Za većinu to je sasvim normalno, za mene svih ovih godina nedostižno – otvoreno govori.
Prema knjizi „Teško da sam bio dijete“ iduće godine američka produkcija snimat će film.
Šečić kaže da je nakon što je knjiga objavljena, stekao nove prijatelje, ali i da mu se činilo da su „neki ustali iz mrtvih“, jer su mu se počeli javljati i članovi očeve familije.
– Ima ih od Amerike do Evrope, svi su znali u kakvoj sam situaciji bio, ali su šutjeli. Niko me nije tražio. Poslije sam saznao da su na mojoj babovini u Srebrenici neki od njih počeli graditi kuću. Boje se da im ja to ne bih uzeo. Meni ništa ne treba, ja sam kroz život gradim i kuće i autoputeve i avione i kamione – govori Šečić.