Rifat Tepić jedva preživio koronu, mislio je da će umrijeti: Nešto sam uštedio, neću ostati gladan

Svojevremeno kršni Krajišnik Rifat Tepić svoju karijeru uspješnog pjevača narodne muzike započeo je 1981. godine kada je snimio svoj prvi singl,a nakon toga uslijedili su albumi na kojima je po nekom nepisanom pravilu uvijek bilo nekoliko , tadašnjih jugoslovenskih hitova.

Dosta toga Rifat ima da zahvali u to vrijeme neprikosnovenom hitmejkeru narodne muzike Ibri Mangafiću.

Ovaj vrsni interpretator narodne muzike već dugo nije u vrhu popularnih i traženih pjevača,ali njegovi veliki hitovi i dansa su traženi i slušani, poput pjesama „Posljednji put večeras“, Imena se moga sjeti“, „To je ona“, „Ti si prava“…

Danas ovaj pjevač živi u Beču, u Austriji,a tu je od početka devedesetih godina, iza njega je 40 godina karijere,a naš povod da ga kontaktiramo nije nažalost nova pjesma, već informacija koju smo dobili da je Rifat jedva preživjeo koronu. Neki su pričali  da ga je ta bolest zadesila u Bosni, međutim Tepić to negira.

-Bolest me zadesila u Beču i ne daj Bože da je bilo u Bosni jer siguran sam da dole ne bih preživio. Imao sam jako, jako nezgodne simptome, koronavirus napao je svaki dio moga tijela, najviše mi je udario u noge. I dan danas osjećam posljedice u nogoma, ne mogu uopšte dugo da hodam. Opet ponavljam, sreća pa sam bio u Beču, gdje je medicina na visokom i zavidnom nivou,inače da nisam, danas ne bi vodili ovaj razgovor. Da li hodao deset ili sto metara bolovi su tu. Imao sam vjeru u Boga, i u tim momentima sam razmišljao, ako mi je suđeno da me korona dokrajči, onda će tako i da bude. Kada me jednu večer sin zvao da me pita kako sam, ja sam mu odgovorio, da ako osvanem ujutro, onda ću i preživjeti. I, eto još sam tu, ali ovo je bolest, virus koji ne prašta i kojeg svi moramo da se čuvamo. Osuđujem sve one koji to negiraju i pričaju da ne postoji.

Da se malo vratimo na Vašu karijeru. Da li ste svojevremeno mogli više postići?

-Tada i u to vrijeme kada sam imao zaista velike jugoslovenske hitove nisam razmišljao kao Halid Muslimović. A, radi se o tome, da je Halid odmah na startu karijere imao ili osnovao vlastiti orkestar. To je jedna veoma, veoma bitna stavka u karijeri svakog pjevača. Ja sam sam išao na nastupe gdje su svirali ljudi koji su bili daleko od muzičara. Veoma često sam dolazio u situaciju da već nakon prvih taktova ostavim mikrofon i pobjegnem glavom bez obzira. Veoma često sam se znao osramotiti, ne ja svojim glasom, već ljudima koji su me pratili. Ali, sada je sve to samo prošlost. A, što se opet tiče moje današnje karijere, pa sve je k vragu otišlo kada je započeo rat u BiH, kada sam došao u Austriju, pa nedostatak dobre pjesme…

Nije se desio hit ili??

-Pa, hajde da tako kažem, nije bilo pogodne pjesme. A, ovo, kako se danas radi, meni uopšte ne pogoduje. Danas kompozitori nude pjesme i pokušaju da nude nešto moderno,ali to moderno nekima i ne stoji dobro. Recimo mene publika pamti po nekom drugom stilu i kada snimim tu neku moderniju pjesmu, ta ista publika me jednostavno ne prepozna. Po meni je bolje onda ništa ne raditi i ostati tamo gdje si bio.

Da li se desilo da odbijete neku pjesmu,a koja je kasnije postala hit?

-Da i bilo ih je više. Jednom kada smo Džavid Ljubovci i ja putovali kolima iz Stuttgarta prema Frankfurtu on mi je rekao da ima odličnu pjesmu za mene, radilo se o pjesmi „Noćna ptica“. Ja nažalost nisam znao prepoznati hit,ali Enes Begović jeste i desilo se to što se desilo.

Ipak, snimili ste prije izvjesnog vremena jednu novu ,ali ipak staru pjesmu?

-Da, radi se o pjesmi „Hej mala“,a koju je možda prije dvadesetak godina snimio Omer Livnjak. Nisam znao da je autor Zlatko Zlaja Sjerić,a kada sam saznao kontaktirao sam ga, predložio mu,a on je pristao. Naravno sve to nisam htjeo ni bez dozvole Omera Livnjaka,ali Zlaja mi je rekao da se Omer povukao sa estrade i da sada pjeva nešto sasvim drugo, nešto što odgovara podneblju zemlje u kojoj živi,a to je Italija. Međutim, zbog svjetske pandemije pjesmu nisam uspio na pravi  način izreklamirati.

Kako danas živite?

-Opet ću se ponoviti, pa ću reći, da živim u jednoj svasvim dobro uređenoj državi pa u njoj niko neće ostati na ulici ili biti gladan. Nisam nešto uštedio za te neke teške dane koji su došli nama svima,ali ne gladujem, ne smrzavam se, imam krov nad glavom. Naravno, ne razbacujem se,ali novca uvijek ima za neki normalan život. Svih ovih godina u Austriji sam uplaćivao penzijsko, socijalno i zdravstveno osiguranje,pa ću ubrzo i u penziju.

Bato Šišić