PočetnaAktuelnoRoditelji ubijenog Hamze, žrtve masakra u njemačkom Hanauu: Pomahnitali ubica nam je svima zaustavio život

Roditelji ubijenog Hamze, žrtve masakra u njemačkom Hanauu: Pomahnitali ubica nam je svima zaustavio život

Zbog desno ekstremnih orijentacija, Nijemac Tobias Rathjen je na današnji dan prije godinu dana, ubio je devetoro mladih ljudi u gradu Hanau. Svi su bili stranci koji su rođeni u Njemačkoj.

Tog 19. februara 2020. godine stao je život u porodici Kurtović iz Prijedora.

Naime, među žrtvama pomahnitalog Tobiasa bio je i Hamza Kurtović,koji je tada bio star samo 22 godine. Hamza kao i njegova sestra i dva brata rođeni su u njemačkom gradu Hanau.

Hamza je upravo bio završio školovanje, imao planove za budućnost, stanovao je blizini ubice,a smrtonosni pucnji zadesili su ga u „Arena baru“.

Sa Hamzinim roditeljima Arminom i Dijanom novinar portala Ekspanzija.ba sreo se na glavnom groblju u Hanau,a radnici su upravo bili pri kraju radova na Hamzinom mezaru, koa i na mezarima njegova dva prijatelja, a koji su tu večer sa njim ubijeni.

-Kako ja isto tako i moja kompletna porodica, jedva nekako živimo,ali živimo da se borimo za istinu i za pravdu. Za nas je tog 19. februara stao život pun patnje i boli – rekao nam je Armin na početku razgovora.

Rekli ste da se borite za istinu i pravdu. Šta pod tim podrazumjevate, šta želite da dokažete?

-Tu nema šta da se dokaže, dokazi su tu, a oni jasno pokazuju da je u Hanau te večeri kompletan sistem zakazao. Mnogim je to već jasno, a ja sam o tome pričao za skoro sve njemačke , kako printane isto tako i elektronske medije. A, sada samo treba neko ispred grada Hanau i njihove policije da izađe u javnost i to sve da priznaju. Ja ne tražim niti želim da se neko kazni, već samo da se iz tih grešaka izvuku pouke i da se tako nešto nikada više ne desi.

Koje su njihove greške?

„-rva greška je ta što su toj budali, tom ubici uopšte dozvolili da ima oružje, jer ga niko nije kontrolisao. Druga velika  greška,a to je poznato već dugi niz godina, da je telefon za hitne slučajeve u policiji pokvaren,a kako se sada ispostavilo, pa skoro dvadeset godina je nedostupan. Čak je i nekadašnji policijski načelnik javno rekao da je to trebalo prije dvadeset godina da se modernizira. Tu noć više od 90 minuta su bili blokirani i onda su ljudi morali zvati vatrogasce da bi ih oni kontaktirali. U kafe baru „Arena“ u kojem je moj Hamza upucan, izlaz za hitne slučajeve bio je zaključan, jer je vlasniku tog objekta tako naredila policija. Navodno, kada oni rade raciju, da niko ne može da izađe ili pobjegne kroz ta vrata za hitne slučajeve. Da su ona bila otključana, odnosno da su se mogla otvoriti, to bi mom Hamzi najvjerovatnije spasilo život. Čak je policija pokušala to da skrije od javnosti, jer navodno to nije relevaantno,ali jeste i te kako.  Svako od roditelja ubijenih se bori na svoj način,ali kada se sve to poveže u jednu cijelinu onda dolazimo do zastrašujućih saznanja.

Da li vas kontaktiraju ljudi zaposleni u gradskoj upravi Hanaua?

„-ontaktiraju nas političari iz skoro svih stranaka,a oni koji su odgovorni za sve te silne greške, NE. Izbjegavaju susrete i razgovore sa nama. Od marta prošle godine nemamo nikakvih susreta, kontakata sa policijom, tražimo odgovore na naša pitanja,ali sve to blokiraju. Prebacuju odgovornost na druge.

Ne namjeravate da posustanete?

-Ne, nikako. Samim tim činom izdao bi mog rahmetli Hamzu. Svakih par mjeseci pustit ću po jednu istinu u javnost,pa da vidimo ko će da izdrži, ja ili ONI. Imam podršku njemačkih medija, ono što kažem mogu i da dokažem. Ja znam da se Hamza nikada neće vratiti,ali želim da dokažem da je moj Hamza kao i svi ostali ubijeni, nedužna žrtva.

Da li u Vama postoji mržnja, kako prema onima koji su zatajili u svemu tome, ubici, njegovoj porodici…?

-Onog momenta kada bi počeo da mrzim, onda mi mozak više ne bi radio kako treba. Ne bi mogao da vidim istinu, da se borim za nju. Mržnja je zlo. Moram se boriti. Majke Srebrenice su se borile 25 godina i dokazale su,a ja se borim tek godinu dana, za istinu i pravdu.

Na mjestu gdje je sahranjen Hamza i njegova dva prijatelja grad Hanau napravit će Memorijalni park, a pored njihovih mezara postavit će se ploče sa imenima još šestorice ubijenih.

Prema Arminovim riječima, to će tako da se uradi da nakon dvadeset ili trideset godina ne može niko da kaže zbog čega su tu samo trojica ubijenih.

Obdukacija nad tijelom vašeg sina obavljena je bez dozvole?

-Da, tako je… pa me i to boli. A, ono što me posebno uvrijedilo, da su kasnije izjavili da je on orijentalski tip osobe, tamnoput,a što nije uopšte istina. Moj Hamza je bio plav. Tako su napisali samo zbog njegovog imena i prezimena. Mislili su da smo mi svi nepismeni. Moj Hamza je imao planove, da se oženi, da kupi auto, kuću za buduću porodicu.

Otac ubice i dalje živi u vašem komšiluku?

-Da, vratio se. Do sada je napisao, podnio 15 ili 16 krivičnih prijava protiv mene, moje supruge, sina i kćerke. Mada ga mi uopte ne primjećujemo, on je izjavio kako mu moja porodica ugrožava sigurnost, da mu kao prijetimo i da smo divljaci/ stranci. On uporno tvrdi, izjavljuje da je moj sin Hamza ubica,a da je njegov sin žrtva. Tjera nas da sklonimo sve slike, da je to fašizam što mi radimo, da uvlačimo njemačku naciju u sramotu. Moramo da se pokorimo njemačkom zakonu i da poštujemo Ustav iz 1949. godine. Ono što me posebno šokiralo je to, da je rekao dok on još živi, nekoga će to još koštati života. Sve smo to prijavili,ali on je još na slobodi. Iz policije su zvali moju kćerku, kontaktirali su i članove porodica drugih žrtava i kao rekli nam, da ne pokušavamo sa krvnom osvetom. Nisu nas nazvali, da nam kažu da se čuvamo. Znači treba još neko da bude ubijen, pa da bi kao reagovali.

Armin nam je još rekao da su ga nakon ubistva njegovog sina od predstavnika BiH kontaktirali Ata iz GK BiH u Frankfurtu, ambasadorica BiH Jadranka iz Berlina, kao i tamošnji konzul Emir, a kako reče zvala ga je i ministrica Bisera Turković.

Porodicu Kurtović u ovom procezu zastupaju četiri advokata, svi su nijemci i svi oni to rade besplatno, samo da se pravda dokaže.Kako su izjavili, u jednoj pravnoj državi kao što je Njemačka, ovo nije smjelo da se desi.

Arminov mezar skoro svakodnevno obilaze njegovi prijatelji, školski drugovi,a među njima je i jedan koji preživjeo taj masakr.

Bato Šišić

 

 

Podijeli

Pratite nas:
Dvije godine najveć
Ado Gegaj se prisjet