Sarajlija Brano Likić, frotmen nekadašnje grupe “Rezonansa”: Nikada se ne zaustavljam, ne zaboravljam ni sarajevske taksiste, priznajem da sam odbio Zerinu Cokoju

Sada već davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Sarajevu je bila osnovana grupa „Rezonansa“, a frontmen grupe bio je Sarajlija Brano Likić čija  pjevačica je bila njegova sestra Seka.

“Rezonansa” je sedamdesetih i osamdesetih godina objavila dosta hitova,pjesama koje se i danas slušaju, a neke su postale i istinski evregrini, poput pjesme „Nemoj meni branit moja nano“, „Saraj poljem“, Tamo preko dunava“…

Danas Brano živi na relaciji Sarajevo – “ bijeli svijet“, a ponajviše je u njemačkom gradu Minhenu gdje ima svoj studio „BlaP“ kojeg je imao i u Sarajevu početkom devedesetih godina.

Povod zbog kojeg smo kontaktirali Branu Likića su njegove dvije nove pjesme, jedna se zove „Taxi“,a druga „Život je kratak za Sarajevu“,a u toj pjesme Brano pjeva Abdulaha Sidrana.

-Prošla godina je za mene bila odlična, po pitanju izdavaštva. Objavio sam tri albuma i dvije knjige. U Sarajevu sam imao promociju albuma „Likić pjeva Sidrana“, gdje sam ja napravio pjesme na Sidranove stihove. Poslije toga izašao mi je album na engleskom jeziku,pa onda album „Putovanje“. Prije 15 godina napravio sam grupu „Kreativna koalicija“ u kojoj su pored Sidrana i Zec, Kornelije Kovač, pokojni Arsen Dedić je bio također dio te grupe… Sa mog albuma „Akustika“ dvije pjesme korištene su za jednu seriju na CBC kanalu. Do sada sam snimio devet samostalnih albuma,a pjesma „Taxi“ je najava mog devetog albuma- ispričao nam je na početku razgovora Brano Likić.

Stječe se utisak da je  pjesma „Taxi“ na neki način oda svim sarajevskim, ali bh. taksistima?

-Ja se uvijek vraćam temama u kojima su glavni likovi, obični ljudi. Sarajevski taksisti su meni oduvijek bili inspiracija. Kada sam posljednji put boravio u Sarajevu, vozio me jedan taksista, koga ja kao i znam, ali ne znam kako se zove. Kada me doveo na destinaciju, ja krenuo da platim, a on meni kaže: “Ne, ne, ja želim da vas počastim”. To što sam doživio, može se samo u Sarajevu doživjeti. Ista stvar mi se desi kada odem na ćevape u „Peticu“. Pojedem svoju „desetku“, a onaj iz kuhinje mi šalje još dva ćevapa na tanjiriću. Onaj ko nije Sarajlija te geste ne može da shvati, mi to gledamo na jedan sasvim drugačiji način. To mi daje nevjerovatnu snagu, volju za životom, svaki put shvatam da me ljudi zaboravili nisu. Kada je pjesma „Taxi“ objavljena na Youtube javio mi  se taksista iz Jablnice i zahvaljuje na toj pjesmi.

Brano Likić ne posustaje?

-Ne, nikada. Sve ove albume koje sam objavio zadnjih godina su samo nastavak svega onoga što sam sedamdesetih, osamdesetih godina radio. Dosta sam albuma, zvijezda, pjesama stvorio. Sada je došlo vrijeme da se ja sam izrazim. Popularnost je meni na drugom mjestu. Mnogi to ne znaju,ali moje pjesme su snimali i pjevali ili ih pjevaju i danas, jedan Halid Bešlić, Šerif Konjević… Ljudi ni danas nisu zaboravili grupu“Baglama bend“ koju sam osnovao samo da se malo zezamo,a pjesma „Bosanka“ ili „Četri konja debela“ i danas se sluša. U Pjesmi „Bosanka“ pjevao je i Mate Bulić,ali svi smo tada imali neka izmišljena imena,pa ljudi nisu dugo mogli da skontaju o kome se radi. Ja sam svojevremeno obrazovao mnoge ljude, a koji su danas vrsni ton majstori. Ja sam im svima dao šansu. Da je meni svojevremeno nekao dao šansu da uđem u studio Radio Sarajeva, samo kafe da im nosim, ja bih bio presrećan. Ja danas živim u Minhenu,ali često sam u Sarajevu.

Da li ste ikada razmišljali o tome da ponovno „oživite“ Rezonansu?

-Jesam kako da nisam, a kompletan album Rezonanse je već završen. Međutim, moja sestra Seka bez koje Rezonansa ne bi bila više kao prije, veoma je zauzeti njenim obavezama. Ona je doktor nauka u Švedskoj, ja budem po dva tri mjeseca u Los Anđelesu, pa u Minhenu, pa u Sarajevu, teško nas je sastaviti. Onda sam je ja pozvao da dođe u Minhen, a kada je došla odmah smo snimili tri pjesme, pa onda opet nekoliko i onda smo snimili deset novih pjesama i obradili deset starih. Bit će stvarno ludilo. Posebno mi je drago što smo obradili pjesmu „Saraj poljem“ koju smo sedamdesetih snimali u Novom Sadu,a sada smo joj dali novo ruho.

U toj pjesmi „Saraj poljem“ bili ste jedan od prvih, a posebno tih sedamdesetih godina, kad u pjesmi pjevate o Bošnji, Bošnjaku?

-Da, tako je. Ali , ja sam tada imao jednog Esada Velića koji je to napisao, pa u pjesmi „Bosnaka“, pjevali smo o tome kako je Bosanka jedan alčak i šejtan… Mislim da nije niko više pjesama o Bosni napisao kao ja. Ja se osjećam tako, ja tu pripadam i nedam to nikome“.

Otkud saradnja sa Sidranom?

-Pa, mi smo slobodno mogu reći, mahalski drugari i to već odavno. Kada smo išli na jednu turneju u Istanbul, tu je došlo do nekog načelnog dogovora. Kada sam jednom bio u Sarajevu poslije toga, dao mi je njegovu pjesmaricu da biram pjesme. Veoma teško je Sidrana pjevati,ali uspjeo sam i oduševio sam ga.

Da li se danas u Sarajevu može živjeti?

-Naravno da može i ja jedva čekam dan mog povratka u moj grad. Tu je moja baza, ali zbog djece sam u Minhenu, postao sam i dedo,ali svi veoma često i rado idemo u Sarajevo. Ja kako starim sve me više i više srce vuče mome gradu.

Svojevremno pred sami rat u BiH u Vašem studiju svoj tada novi album snimila je Zerina Cokoja. I ona živi u Minhenu, a da li ste razmišljali o tome da oživite saradnju?

-Prije nego što sam ja svojevremeno iz Minhena otišao u Prag ona je došla do mene, i ja sam joj napravio i drugi album. Na tom albumu bila je odlična pjesma „ Nek stanu satovi“ sa Jospiom Pejakovićem. Ali, onda je ta ista Zerina napravila neke korake koji su za mene bili neprofesionalni. Ako sam ja producent ja vodim računa o svemu i tu sam jako osjetljiv. Kako ćeš se slikati, koje poteze povući po pitanju tog kompletnog albuma? Ne možeš ti sad doći i uvesti neke nove ljude u posao kojeg sam ja kompletno odradio i tu je puklo između nas dvoje po pitanju saradnje. Ona je kasnije opet pokušavala da stupi u kontakt sa mnom, ali nisam bio zainteresovan. Ali, nikad ne reci nikad. Dobra je pjevačica. Sa mnom je mnogo uradila po pitanju njene karijere, sa mojim pjesma bila je dva puta na „Jugoviziji“. Pred sami rat u BiH moja diskografska kuća objavljivala je albume Zerine, Vajte, Tife, Narcisa Vučine…“

Da li bi imalo svrhe te pjevače, popute Zerine i Vajte ponovno vratiti na scenu?

-Oni su imali popularnost, nadarenost,ali isto tako imaju tu neku lijenost,a koju ja ne mogu shvatim. Tifi pošaljem pjesmu, bio zainteresovan,ali se poslije toga nikada više ne javi. Ja onda nemam vremena za takve pjevače. Svaki pjevač bi trebao svaki dan da pjeva, trenira po dva sata. Tifa ima takav glas, da bi mogao od njega da živi do kraja života. Svi se nešto furaju na staru slavu. Eto mene je jedan Mate Bulić kontaktirao da opet sarađujemo.

Kompozitor ste,a stihove Vam pišu neki drugi ljudi. Imali ste saradnju i sa pokojnim Duškom Trifunovićem, autorom velikih hitova, a posebno za Bijelo Dugme. Nedavno se navršilo 15 godina od njegove smrti, ali ga se javno samo sjetila Neda Ukraden?

-Duško je bio nešto posebno. Nažalost pomalo je već zaboravljen,ali ima iz Novog Sada jedan čovjek koji svu tu njegovu literarnu zaovštavštinu veoma jako i dobro vodi.U jednom mojoj knjizi ima fenomenalni intervju kojeg sam ja radio sa njim,a u tom intervju on mi je ispričao fenomenalne stvari. Ta knjiga je izdata iz poštovanja prema tim ljudima koji su ostavili duboke tragove kako u muzici isto tako i u svijetu literature. A, sada jedan istaknuti novinar Pavle Pavlović piše knjigu o meni, mom studiju BlaP. Tu ljudi govore  šta im je taj studio bio, a sve to mene dovodi do suza kada shvatim da ljudi znaju da cijene i poštuju ono šta sam uradio za njih.

Bato Šišić