Aco Pejović, baš kada je bio na vrhuncu karijere, a u privatnom životu uživao u svim blagodatima kraj svojih mezimica, Pejovića je život iznenadio stavivši ga pred veliko iskušenje.
Naime, početkom 2015. Aco je proživio najteže trenutke u životu čekajući potvrdu ljekara da mu je supruga Biljana, nakon operacije dva veća krvna suda zbog aneurizmi na mozgu, van životne opasnosti. Strah od neizvjesnosti pjevaču nije jenjavao ni tri dana nakon intervencije, jer je sa kćerkama iščekivao da im ljekar saopšti da je Biljana konačno dobro.
– U početku nisam nikome želio da pričam o tome jer je to dio porodičnog intimnog života. Ono što smo proživjeli ni najgorem dušmaninu ne bih poželio. Prvo to što je Biljana prošla, a potom i mi pored nje dok se oporavljala nakon osamnaest dana u šok-sobi i dvadeset šest u bolnici. Nikad mi ništa nije bilo teže u životu, a najgore mi je bilo noću, kada treba da legnem nakon što uspavam klince, ta razmišljanja… Molio sam se svakog dana i išao u crkvu. Bog ju je spasio i, naravno, doktori, profesori Goran Tasić i Lukas Rasulić, kojima sam neizmjerno zahvalan za sve što su učinili. Snagu su mi dala moja djeca, roditelji, braća, prijatelji, kumovi i svi oni koji su zaista tih dana bili uz nas. S njima sam to lakše prebrodio i uz njihove molitve i pozitivnu energiju. Mnogo je i nepoznatih ljudi bilo koji su me bodrili. Dobio sam milion poruka i iz svake osjetio da je bila iskrena i dobronamjerna. Te večeri, kada se sve desilo, ne mogu da nabrojim koliko je mojih kolega bilo uz mene, od Lukasa, Brene, Mrke i Ane, momaka iz Tropiko benda, bojim se da nekog ne zaboravim…
Profesor Kerkez otvorio je hodnik kako bi svi mogli da stanu jer su htjeli da budu uz mene dok čekam ishod operacije. Trajala je šest sati, a to iščekivanje bilo je nešto najstrašnije što sam doživio. Osjećao sam strah, ali nisam se dao i nisam htio da razmišljam o ružnim stvarima – ispričao je pjevač nekoliko mjeseci nakon što mu se supruga oporavila, prenosi Kurir.
– Kada se sve to dešavalo, odlučio sam da s kćerkama igram otvorenih karata i rekao sam im sve kako jeste. I uveče, nakon što se sve desilo, dugo smo sjedili, razgovarali, nadali se da će sve biti bolje, i Bog nas je pogledao. I bili smo najsretniji kada smo dočekali vijest da je Biljana van životne opasnosti i kako sve ide nabolje. Kada je bila u mogućnosti da priča, prvo me je pitala za djecu. Tih mjesec dana za nju ne postoji, što se dešava svima koji imaju problem sa aneurizmom. Sada mi kaže kako ne može da se sjeti tog perioda, a ja joj odgovaram da i ne treba. Bolje i da ti dani ne postoje u njenom životu. Čemu ružna sjećanja? – prisjetio se tada pjevač, koji je tih dana otkazao sve koncerte.
– Što te ne ubije, to te ojača. Život ti da onoliko koliko možeš da podneseš. Uvijek se sjetim one pjesme „Živ se čovjek na sve navikne“. Borim se da pozitivnim mislima potisnem one loše. Mislim da je to rješenje. Uvijek sam na točkovima, pa ne smijem tako da razmišljam, ne daj bože, svašta čovjeka može da snađe. Kada se dogode teške stvari, neophodna je vjera. Ona mi je i sada pomogla – rekao je Aco, koji je sve što se njegovoj supruzi desilo doživio kao opomenu da ne treba mnogo da žurimo ka ciljevima koji su nebitni. Neposredno poslije toga objavio je album „Parče neba“. Posvetio ga je svojoj dragoj, a autori koji su ga stvarali razmišljali su o Biljani dok su pravili pjesme jer su znali kroz šta je Aco prolazio.
– I ta numera „Pet kvadrata“ kaže: „A meni treba samo pet kvadrata, tvoje ruke oko vrata, parče neba, čaša dobrog vina, kada dođem kasno, pa te vidim snenu, taj trenutak nema cijenu. Ti si uvijek moja sreća bila“. Da ga imamo iznad nas i budemo sretni s porodicom, što ja i jesam – opisao je Aco, siguran da mu je na putu iskušenja vjera u Boga dosta pomogla.