Damir Galijašević je po zvanju etnomuzikolog sarajevskog univerziteta,a po ljubavi sevdalija.
Jedan kroz jedan je sevdalija, instrumentalista na harmonici, aranžer, pomalo je i kompozitor. Za sebe voli da kaže da je potpuni istraživač.
Damir je osnivač i direktor fondacije „Sevdah“ i uposlenik je Muzičke produkcije BHRT.
Rekli ste da ste sevdalija jedan kroz jedan. Mladi ste, a volite ,istražujete sevdah, odkud tolika ljubav prema toj vrsti muzike?
Ja sam rodom iz Tešnja,a to je jedna mala čaršija sjeveroistočne Bosne, pa sam ja nekako i rastao u tom centru koji je nekako sevdalijski. Moji roditelji su radili pa su me čuvali majka i djed, odnosno rahmetli pramajka. Kada bi se god moja majka spremala za posao ja bih uvijek čuo na spratu kuće gdje sam bio,“Tamburalo momče uz tamburu“, „Grana od bora“, „U đul bašči“, ma sav taj neki sevdalijski reportoar. I bit će da su ti neki korijeni u meni, u svakom slučaju ne mogu tačno reći gdje sam i kad sam zavolio sevdalinku. Znam da sam 2003. godine spoznao da postoji termin sevdalinka, a to je godina kada se desio spektakularan koncert rahmetli Safeta Isovića, a iste te godine se nekako pojavio Mostar sevdah renunion,a možda par godina ranije Omer Pobrić je osnovao Instituciju sevdaha. I odjednom na TV, novinama, radiostanicama se stalno nešto pričalo o sevdahu. Od tada slušam samo sevdah i to je je vjerovatno tako krenulo.
Osnivač ste fondacije „Sevdah“ u Sarajevu, ko je još sa Vama tu?
Jedan čovjek ne može sve sam. Tu je predsjednica odbora , magistrica arhitekture, i velika, talentovana mlada pjevačica sevdaha Alma Subašić, podpredsjednik je Sanin Berbić koji je magistar etnomuzikolog, članovi upravnog odbora su Enisa Hajdarević – Šojko i Enver Šadinlija. To su ljudi koji su prepoznali moju ideju, želju, da se udružimo i zajedno postavimo stvari na svoje mjesto. Što se tiče finansiranja tu je stanje malo poteško. Mi živimo u državi koja ima milion drugih problema. Umjetnici, a posebno oni koji se bave nečim što je iz domena sačuvanja tradicije nikom nisu bili interesantni. Podrške ima toliko, da se mogu grohotom nasmijati kada dobijem rješenje o nekoj pomoći. Generalno je kriterij jako loš, šta više, možda ga i nema.
Jedna fondacija, a više udruženja. Čemu sve to vodi?
Pa, vodi rasipanju, jer sva ta udruženja jako slabo između sebe sarađuju. I jako su loši međuljudski odnosi. Mi smo radili godišnjicu fondacije, pa je kolega Damir Imamović predložio da pozovemo sva ta udruženja, ali se veoma mali broj njih pojavio. Nekima je bilo krivo što nisu navečer nastupili na koncertu, pa je nekima bilo krivo što smo zvali ove, a nismo one…Ne možemo ugasiti udruženja,a svi oni su tu da se rasipaju sredstva na više strana. Mi moramo da sarađujemo, da se udružimo,ali između svega toga stoji taj neki muzički ego,a on je jači do svega drugog.
Da li po Vama izumire sevdalinka?
Ne, nikako, pa nikad je više nije bilo. Po meni izumire kritika, izumire kritički pristup sevdahu, a to je najtužnije od svega. Izumire izvedbeni stil kakav je nekad bio u sevdalinci. Ja sam imao u julu koncert sevdalinke u Gračanici, pa kad je izašla Zekija Šuman i zapjevala, ja sam sebe odmah vidio u onoj Bosni prije 100 godina i načina na koji se pjevala sevdalinka. Vratio sam se u stari Tešanj, Gračanicu, Sarajevo.., e to je sevdah, kada nečija interpretacija sevdaha, probudi u tebi osjećaj Bosanca, bez obzira koje vjere bio, kada sevdalinka probudi sevdah u čovjeku. E, to je ono pravo. To nam lagano izumire. Skoro svaka televizija ima u svom programu po sat sevdaha, ali tu se puštaju užasne stvari. Recimo voditeljica kaže, sada ćemo čuti jednu lijepu sevdalinku „Voljela sam voljela“ koju pjevaHanka Paldum. Po toj voditeljici je izgleda sve što Hanka pjeva sevdah. To se zove neobrazovanost i neiformisanost.
Da li po Vama postoji neko ko bi mogao da nastavi da pjeva sevdalinku onako kako se oduvijek pjevala?
Prije svega ne postoji sevdah „onako kako se pjeva“. Ne postoji jedan pristup sevdahu, jer ako je Zaim ispravan, zašto je Safet neispravan ili ako je Safet ispravno pjeva, zašto je Damir Imamović pjeva neispravno? Umjetnost da bi bila umjetnost treba da bude široka. Nasljednici postoje i dragom Bogu hvala. Na promociji novog CD Seje Pitića na kojem su sve sevdalinke, a u izdanju naše fondacije pjevali su fenomenalni mladi ljudi Alma Subašić, Sanin Berbić, Mensura Bajraktarević, Latif Močević… Imamo generaciju pismenih ljudi svjetskih i muzičkih,a koji fenomenalno pjevaju sevdalinku.
Fondacija „Sevdah „ se bavi izdavanjem CD-a?
Da, objavili smo album već pomenutog Seje Pitića, pa Hasibe Agić, na tim njihovim CD nalaze se neke stare pjesme koje nisu prije nikad snimljene, a što te albume opet na neki način čine posebnim. Bavimo se koncertima, imali smo koncert u Svrzinoj kući, pa izdali smo i knjigu, pa imali smo koncert kod Vijećnice i još dosta toga imamo, a što planiramo u budućnosti. Neka udruženja postoje po deset ili 15 godina, a nisu objavili nijednu knjigu.
Da li biste pristali da snimate album sa nekim tipičnim folk pjevačem?
Zašto da ne, ali pod uslovom da ne odustajem od nekih svojih vlastitih stavova. Radili smo album Hasibe Agić i ja sam odrastao uz njene pjesme, moja nana Zlata voli njene pjesme, a kada smo krenuli da snimamo njen album imao sam velikih problema. Ja kažem na akedemiji da je Hasiba veliki pjevač sevdalinki, a oni mene napadnu, samo što bijen nisam bio. Kao ona galami kad pjeva, pa i Behka je galamila, šta je tu sporno, pa kao ona pjeva u kafani, pa svi su pjevali u kafani i tako dalje. Ljudi ne znaju Hasibu,a ja sam od Boga počašćen što Hasibu znam u svim izdanjima, sa koncerata, kada u autu pjevuši, na kućnim sijelima….Zbog toga sam je zamolio da joj uradim materijal po mom tabijatu i sve je ispalo fantastično.
Da li po Vama Srbija ima svog sevdaliju?
Ima, kako da ne. Najveći i najbolji interpretator sevdaha u Srbiji je Nedjeljko Bilkić. Mi radimo na tome da mu organiziramo veliki koncert u Sarajevu jer on je to zaista zaslužio. To je njihov najveći sevdalija i najveći Bosanac u Srbiji. Pa, tu je i Jovan Mihaljica, pa učenica Merime Njegomir, Milena Lazarević-Popović…Svako ko se malo očešao o Radio Beograd zna da pjeva sevdah.
O harmonikašima današnjice?
Moja generacija je puna odličnih, vrhunskih harmonikaša, tehnički gledano puno boljih od mene. Ali, mene duša boli što ne sviraju bosanski, što nisu spoznali ljepotu bosanskog stila, ali se nadam da će se vremenom vratiti na taj put. Okrenuti su se nekim drugim žanrovima, i ne shvatam, bilo gdje da odu da sviraju, zašto ne sviraju ono što je njihovo. Dragan Stojković Bosanac svoje bosanstvo ističe na svakom koraku i u tome nema ništa lažnog, u sviranju mu se čuje da je Bosanac.
