Šuki Planjanin, Trebinjac sa sarajevskom adresom: I Davorin Popović mi je govorio da sam mogao biti veća zvijezda; evo zbog čega je zahvalan Kemalu Montentu

Trebinjac sa dugogodišnjom sarajevskom adresom Šuki Planjanin vrsni je muzičar, kompozitor,ali i pjevač sa sanjarskim glasom, koji svakoj otpjevanoj pjesmi daje poseban pečat.

Krajem devedestih godina nekadašnja poznata jugoslovenska diskografska kuća „Jugoton“ objavio je njegov prvi album,a sa kojeg je viliki hit postala pjesma „Izađi iz moje čaše“.

Tokom 2000-tih Šuki je snimao nove pjesme,a posebnu upečatljivu notu dao je pjesmi“ Nisam te se nagledao“, tako da su mnogi prokomentarisali da je čak i bolja od originala koju je pjevao Zoran Gajić. Odmah poslije Šukije istu pjesmu snimio je tada i to vrijeme pjevač broj jedan Dado Polumenta,pa su upravo zbog te pjesme mnogi pokušali da  zavade ta dva pjevača.

-Ma, od toga nije bilo ništa. Dado je u to vrijeme bio mlad pjevač, jako popularan, a ja sam osoba koja uvijek želi da pomogne mladim pjevačima, a ne da ih kojekavim izmišljenim izjavama gura na dno – rekao nam je na početaku razgovora Planjanin.

Svojevremeno je karijeru započeo u trebinjskom bendu „Neonsi“ koji je svirao u hotelu „Leotar“, a nakon toga je nastavio karijeru u Dubrovniku, a posebno je bilo zanimljivo njegovo muziciranje i pjevanje na tada poznatom Babinom kuku. Sa najpoznatijim dubrovačkim muzičarima sticao je svoje znanje, a na kraju je mnoge od njih i prevazišao.

-Mogu slobodno reći da sam u Dubrovniku bio zvijezda,a kada mi je sve to postalo tijesno došao sam u Sarajevo. Tu slijedi upoznavanja ,pa onda i dugogodišnja saradnja sa Kemalom Montenom i on me jednom odveo u poznati restoran „Osmice“ na Trebeviću,a tu smo radili jednu manifestaciju sa Mirom Karanović i Radetom Šerbedžijom,a koja se zvala „U ime ljubavi za mir“, taman negdje pred sami rat. Sve što je vrijedilo tada, kako na estradnoj isto tako i na političkoj sceni bilo je na „Osmicama“ . Nakon toga vratio sam se  u Herceg Novi gdje smo moj brat i ja svirali,a dolazili su da  nas slušaju Lepa Brena i njen suprug, Dzej Ramadanovski, SlavkoBanjac…Kada sam uvidjeo da se rat približava i da će postati svakodnevnica otiša sam za Berlin,a gdje je već uveliko bio ogroman broj izbjeglica. Počeo sam da sviram po tuđim lokalima, da bi na kraju otvorio svoj vlastiti. Bio sam proglašen i prvom gitarom dijaspore. Da budem iskren, čak sam se oženio „za papire“ i dobio stalnu vizu. Ali, dobio sam informaciju da je moja mama jako bolesna i da želi da nas vidi. Onda ja sve to ostavljam i vraćam se za Sarajevo i tu ostajem. Počeo sam da sviram u u jednom klubu „M“ koji se nalazio u jednom podrumu, a onda je počela priča kao se pojavio „neki Šuki“ koji odlično svira i pjeva. I onda dolazi i Kemal Monteno,a koji se užasno plašio podruma i zbog podrumskih prostorija bio je dobio dijabetis. Došao je u društvu Kornelija Kovača. Isto tako Kemal bio je moj gost u mom lokalu u Berlinu. Kovač je rekao Kemalu da me dobro čuva jer ću mu trebati. Na kraju sam bio desna ruka Kemala Montena“.

Pa da li ste mogli  napraviti veću karijeru nego što jeste?

-Da jesam, a to mi je i pokojni Davorin Popović govorio. Rekao mi je da sam trebao još pet koraka dalje otići jer sam imao to nešto za uspješnu karijeru. Međutim, prije svega čast je bila sa Kemalom Montenom popiti kafu, a on je pored stotine vrsnih gitarista odabrao mene da ga pratim. Uveo me na velika vrata, dobio sam dobar pedigre. Kada sam imao hitove trebao sam se odvojiti od njega,ali shvatio sam da sam mu tada bio najpotrebniji. Ja samog sebe ne bih mogao pogledati u ogledalo da sam to učinio. On nikad nije rekao ostani pored mene,ali to je bio naš prešutni dogovor. U međuvremenu sam snimio duetsku pjesmu sa Enesom Begovićem „Samo noćas ne idi“,a koja je proglašena pjesmom godine,pa sa Fazlom, Željkom Subotićem….Za moj ostanak pored Kemala nisam nikada požalio, jedino što žalim što nismo snimili duetsku pjesmu“.

Nije bilo pjesme ili nije bilo vremena?

„Bilo je i pjesme i vremena,ali… Ja sam imao jednu pjesmu,čak je i Đelo Jusić kada ju je čuo rekao da je se „ubila“ za mene i Kemala,ali Kemal je rekao da ima jednu pjesmu za nas dvojicu. Na kraju je tu pjesmu „Neka ide život“ Kemal snimio sa Željkom  Samardžićem.a sada gledajući iz ovog ugla, možda je i bolje što je nismo snimili, jer nije nešto ni prošla na tržištu. Ako nije sa Željkom kao velikom zvijezdom,onda pogotovu ne bi sa mnom“.

Da li je Sarajevo zaboravilo Kemala Montena?

„Ne mogu reći da nisam očekivao,ali sam zapanjen dinamikom zaborava. On je po meni najveća legenda pored Safeta Isovića. „Sarajevo ljubavi moja“ je himna grada Sarajeva,a svugdje je bio samo Sarajlija, bez obzira što su ga mnogi jedno vrijeme ogovarali, svrstavali ga i ovamo i tamo. I sam sam bio podlegao tim pričama i počeo sam da se udaljujem od njega,  a onda me on nazvao i zamolio da se nađemo na kafi. Onako stidno sam mu rekao,a sve pod utjecajem drugih ljudi, kao se malo udaljio od Sarajeva,a onda je on meni rekao: „Šuki, koliko smo nas dvojica svirali u ovog godini u Sarajevu? Bilo je to sedam puta,a od toga četiri puta u Coloseumu. Da li ja mogu od toga živjeti? A, koliko smo u samo mjesec dana svirali u Zagrebu, čak četiri puta. Sarajevu je bio važniji i ovaj i onaj osim Kemala Montena“. Tada mi je još rekao“ Sarajevo će ti sve oprostiti,ali uspjeh nikako. Na kraju je rekao,pa zar ja da se dokazujem u svom gradu. Kada je umro ja sam stajao sa Akom gitaristom i više od dvadeset kamera je prišlo da uzme izjavu od Ake, a on im je rekao, pa evo vam čovjek koji ima šta da kaže, mene je Šuki upoznao sa Kemalom. Kada je bila njegova sahrana , čujem kako jedan pjevač govori da ima već spremljenu pjesmu posvećenu Montenu,a u životu nije sa njim kafu popio. Poslije toga neki pjevačići snimaju pjesme posvećene njemu,a to nije ljubav, samo interes da na njemu mrtvom uzimaju malo popularnosti“.

Udružili ste se sa jednim od najboljih bh. tekstopisaca Arminom Šakovićem i stvarate buduće hitove,a koje opet plasirate sa nekim drugim pjevačima,a ne ovim iz BiH?

„Šakovića ne zaobilaze ni domaći pjevači,a trenutno radi nove pjesme za Tonija Cetinskog, Acu Pejovića…Prvo ja sam gitarista, aranžer,pa i kompozitora,ali i pjevač. Ja kada napravim jednu pjesmu i ponudim je nekom našem pjevaču, odmah slijedi komentar: „Da pjesma valja ostavio bi je sebi“. Ja sada treba da uvjerim te i takve pjevače da se više okrećem stvaranju pjesama već snimanju istih. Neke sam poklonio samo da se o meni čuje. A, mnogi od njih neće nikada javno da me spomenu,osim Hasibe Agić. Drugi ne žele da me pomenu. Armin i ja smo napravili odličnu pjesmu za Zorana Kalezića,a koja je oduševila ne samo njega već mnogo, mnogo kompetentnih ljudi, ali ljudi iz Srbije i Crne Gore. Taj isti Zoran Kalezić je promovišući tu pjesmu na svim televizijama gdje je gostovao javno pohvalio Armina i mene. Poslije toga smo dobili ponudu da uradimo pjesmu o Džeju,ali Armin je odbio , jer kakako kaže ne bih želio da mi neko zamjeri ili oni tamo ili ovi ovdje. Zato je bolje dati pjesmu nekom dobrom pjevaču iz Srbije koji ima  tri miliona pregleda već nekom našem koji te i ne spomene, ne snimi spot i ne gura pjesmu. Kako mi reče Armin Šaković : „Tebi Šuki treba samo jedan dobra pjesam, jedan veliki hit, dobar pjevač i ti si završio posao“.

Kao bi po Vama mogao biti taj pjevač?

„Iz BiH samo Halid Bešlić, njega vole na području cijelog Balkana i ima tu neku harizmu koju imaju samo rijetki“.

Bato Šišić