Zdravko Čolić: Prvi maj uvijek zamišljam kao nekad u Bosni, mora biti janjetina, mladi luk, zelena salata i noge u potoku

Napraviti uvod za intervju sa Zdravkom Čolićem jedan je od lakših novinarskih zadataka. Jer – jedan je Čola.

Sarajlija po rođenju i opredjeljenju, s adresom stanovanja u Beogradu, gdje živi sa suprugom Aleksandrom i kćerkama Unom i Larom, skoro 50 godina žari i pali muzičkom scenom. Jedna od brojnih nagrada koje su to ovjerile uručena mu je i preksinoć u Mostaru na manifestaciji „Večernjakov pečat“.

Kako Vam je bilo u Mostaru?

– Mi iz Sarajeva uvijek smo u Mostaru imali prijatelje i uvijek znali svratiti kad idemo na more. Puno tog svijeta iz fudbala sam znao. Bajevića, Envera Marića, Vladića, Halilhodžića, kasnije Blaža Sliškovića. Pa Mišo Marić… Svoj prvi spot snimio sam u Mostaru, za pjesmu „Gori vatra“. Nekad ga pogledam, sniman je na Neretvi…

Mostarske kiše

Velež je preksinoć imao veliku feštu u povodu ulaska u Premijer ligu.

– Znam da je bilo to slavlje. Velež je uvijek bio simbol Mostara u sportskom miljeu. Sjetim se njihove ekipe koja je igrala mali fudbal. Mislim da su se zvali Mostarske kiše, imali su poetski naziv. Pobjeđivali su sve redom. U Skenderiji dođu do finala, a sve nepoznati igrači. A ovamo igra Pape, ekipa najjačih fudblera, ali su bili bare bare s njima, koliko su oni uvijek bili fudbalski grad.

Kada ste na „Večernjakovom pečatu“ zahvaljivali za nagradu, kazali ste: „Ja Bosnu i Hercegovinu nosim u srcu i duši.“ U svakoj prilici ističete svoju iznimnu vezanost uz BiH, posebno uz Sarajevo.

– To je dio mog života i svega. Ja kad bih mogao da nastavim život… Sad djeca idu u školu u Beogradu, a uvijek bih se vratio i živio tu gdje sam mladost proveo. To je nešto što volim i nosim u srcu. Ja tako razmišljam, ja to ne dam i ja to čuvam. I ne dam nikome.

Vi 30. maja slavite 68. rođendan. U jednoj pjesmi kažete: „Starimo, a slavimo, meni je to baš neshvatljivo…“

– Lijepo je to obilježiti. Sjedneš, bez obzira na to koliko godina imamo. Ne moramo imati tremu vezano uz godine, to je nešto neumitno što nas stiže.

Rekli ste da uživate u svakom novom danu i trudite se iz njega izvući najbolje što možete.

– Hvala Bogu. I to je nešto. Živimo život kako ide. Kad bismo razmišljali o onome što je bilo…

Koliko pratite situaciju u Bosni i Hercegovini, u regionu. Kako to utječe na Vas?

– Politički kad gledamo, nikad nismo sretni. Ali, ljudi dobre volje uvijek razmišljaju pozitivno… Taman misliš bit će mirnije, bit će bolje, a uvijek neko vuče na neku stranu. Ne volim ta stanja u koja ulazimo. Ali, ima jedna pozitivna stvar o kojoj ja razmišljam. Bez obzira na političke trzavice, koje se prave za dobrobit političke promocije, postoji nešto što ne bi dozvolilo veliki problem ili, ne daj Bože, nekih sukoba.

Mislim da su to više igre, svako vuče na svoju stranu ne bi li više ušićario, nego što su realna prijetnja. To je više politička prezentacija određenih stranka i ljudi nego što je to faktičko stanje u kojem bi došlo do nekog sukoba. Ja bar tako mislim. Ali, ovo nadjačavanje, koje se na kraju svodi na neke političke igre, u smislu prestiža, to je nešto što nas očekuje i ubuduće. Mislim da ni Evropi ne odgovara u ovoj situaciji da se kod nas stanje pogorša.

Ružno je da mi, umjesto da idemo naprijed, da se što brže dođe do Evropske unije, imamo te probleme, sitnopolitička prepucavanja. U jednoj maloj regiji, gdje treba da pripadamo jedni drugima i da budemo bliži. To me pravi nesretnim. Taman mislim, evo sad će biti bolje, onda odjednom neko zapali nešto. To je ono što ne volim. Ali, mislim da je nemoguće da uđemo u neke pretumbacije.

Sarajevo je zaslužilo duplu krunu

Kako ste kao navijač Željezničara podnijeli duplu krunu Sarajeva?

– Evo, četvrti smo. To je realno stanje ove godine. Željo nije bio u formi, tako da je Sarajevo zasluženo na vrhu. Bilo bi lijepo kada bi u Evropi moglo dalje da dogura u kvalifikacijama. A četvrto mjesto nije toliko ni loše.

Prijatelji se stvaraju do 30. godine

– Brega i ja uvijek kažemo: Prijatelji se stvaraju do 30. Stvaraš i poslije odlične prijatelje, ali ovo ostaje u tvojoj duši. I ništa ne može biti kao to do tada. Mi kao da nikad nismo ni išli iz Sarajeva. Tu duhovnu hranu nigdje ne možeš dobiti kao kad dođeš u Sarajevo – govori Čola.

Prvi maj i godišnjica braka

Nedavno ste proslavili 17 godina braka.

– Prvi maj uvijek zamišljam kao nekad u Bosni. Mora biti janjetina, mladi luk, zelena salata i noge u potoku. Kao nekad radnički. Mala raja igra lopte, žene prave pitu. I bilo gdje da se zadesim 1. maja, idem na mjesto gdje ima janjetina. I slučajno jednog 1. maja na jednom salašu kod Novog Sada, bili smo Sandra i ja, i desilo se vjenčanje. Mi smo se tu potpisali. Mi smo 11 godina prije toga bili zajedno i bilo je ili-ili…