Zvonki glas, emotivne interpretacije, vizulni avangard Bože Vreće u Stuttgartu: Publika je i pjevala, i plesala, i plakala…

U ekskluzivnom ambijentu Neues Schloss u Stuttgartu jedna od najvećih glazbenih „atrakcija“ u regiji Božo Vrećo je priredio istinski muzički spektakl bezvremenskog sevdaha. Publika koja je popunila do zadnjeg mjesta  kristalnu dvoranu dvorca u Stuttgartu slušala je Božu gotovo hipnotički. Zaveo je ih je svojim besprijekornim zvonkim glasom, emotivnim interpretacijama ali i vizulnom avangardom koji se rijetko viđa na sceni.

Emotivni i inspirativni sevdah Bože Vreće koji ruši granice između tradicionalnog i modernog, gdje taj  veliki glas, iznosi jedan novi način izvođenja sevdalinki, zapravo jedan novi pravac u muzici gdje zahvaljujući neprikosnovenom vokalnom talentu, kantautorskom nadarenošću potkrijepljenom znanstvenim etnološkim istraživanjima sve to začinjava poigravajući se sa jazzom, bluesom, soulom.

Uz pratnju vrsnih glazbenika izazivao je suze, smijeh, duge aplauze iskrene zagrljaje koje će publika sigurno dugo pamtiti. Koncert je započeo sa izvedbom „Zapjevala sojka ptica“, „Dragi“, „Pašana“, „Pandora“, „Tko li noćas miluje ti kosu“, „Krila“, „Sanjao sam“, „Rane moje“ i brojne druge. Izvodio je nešto izvornih sevdalinki ali ponajviše kantautorske pjesme sa starog i novog albuma.

Prije svake izvedbe ‘kralj sevdaha’ dao je humorističnu dosjetku čime je nasmijao publiku kojoj je u pauzi od sevdalinki trebao osmijeh jer suze su tekle u potocima gotovo pri svakoj izvedbi. Posebno emotivan dio koncerta je bio kad je pjevao skladbu ‘Elma’ koju je Božo napisao o svojoj prvoj ljubavi iz osnovne škole  koja je, zajedno s obitelji, ubijena u ratu.Također je poseban trenutak bio izvedba  sklabe „Krila“ za koju je naveo da ju je napisao i snimio u možda najgorem trenutku boli.

Božo ne krije svoje emocije, otvoreno je priznao da je homoseksualac, a javnost je svjedočila i njegovom slomljenom srcu kada je prekinuo zadnju vezu. Ne štedi svoj privatni život i utkao je sebe cijelog u svaku svoju pjesmu, zato ne treba čuditi posebna vezanost publike i ovog glazbenika anđeoskog glasa, koji je poslije koncerta preko sat vremena potpisivao albume i slikao se s obožavateljima zapravo najbrojnija publika su mu žene.

Božo je stvorio od sebe i svoje pojave jedinstveni umjetnički koncept – ne samo u Bosni i Hercegovini, već i cijeloj Europi a sada prelazi i kontinente. Da mu sjajno ide, govori i činjenica da je donedavno došao sa nastupa na Broadwayu gdje mu je njujorški Metropolitan posatvio naslovnicu “Pavaroti of Balkan”. Božo nastupa diljem Europe u najeminentnijim zdanjima poput ovog Neues Schlossa u Stuttgartu u kojem do sada niti jedan glazbenik iz regije nije nikada nastupao.

Inspiraciju za svoje pjesme pronalazi istraživajući sevdalinke, događaje iz života ljudi ali  najveću inspiraciju pronalazi kako nam je rekao duboko u sebi i kaže da zahvaljujući teškim situacijama u životu se ne libi da to sve zapiše da to sve negdje pretvori u stihove jer ga to naprosto regenerira. Koncerti su za njega ljekoviti, jer kaže da je njegov  idealni partner njegova pjesma i da je njegova publika, motivacija, potpora i zapravo netko tko ga treba da ga izliječi u svemu tome.

Prepoznatljive geometrijski savršene tetovaže, krhka figura i make-up te ljubav prema avangardnoj garderobi, suknjama, crnoj boji. Sve to sjajno Božo iznosi i potpuno je svoj. Božo nije krio oduševljenje publikom u kojoj su velika većina bile žene,  besprijekorno dotjerane što je već dugo poznato da njegove koncerte dolaze mahom žene kojima je osim zajedičke simaptije prema božinoj sevdalinki poveznica njegovan i avangardan izgled. Na koncertu smo susreli i tri obožavateljice Nina, Anita i Snježana  koje su prevalile preko tisuću kilometara da dođu na njegov koncert i kažu da ga prate gdje god da nastupa.

Božinu publiku sačinjavaju zaljubljenici u njegovu glazbu iz gotovo svih zemalja u regiji. Ali  bili su na koncertu i strani gosti, a jednu skupinu smo pitali: „Kako su doživjeli Božinu glazbu s tim da ne razumiju tekst pjesama?“. Rekli su da iako ništa nisu razumjeli što je pjevao  samo su osjetili neopisivu emociju zbog koje će kako kažu zasigurno ponovno doći na njegov koncert.

Tisuće priča i tradicija susreće  sa ovim  posebnim izvođačem. Ponekad nam se cini da Božo Vrećo predstavlja balkansku povijest ne samo pjesmom nego i izgledom, tetovažama,  za koje inspiraciju pronalazi u  keltskim i ilirskim tradicijama preko slavenskih, turskih do sefardskih.

Prihvaćen je i obožavan svugdje, pa i u regiji koja ne odiše pretjeranom tolerancijom, svojom pojavom jednostavno šokira a onda glasom paralizira i miluje  dušu. Nitko Vreći ništa ne može reći, jer mu njegov umjetnički talent i opus daju kredibilitet i moć da čak i na jednom podneblju poput našeg dozvoli luksuz da bude što želi i dokaz je da se trud, ustrajnost i ljubav prema onome što radimo itekako isplate.

-Najlakše je biti poput ostalih, ali ja sam oduvjek bio onaj koji se izdvaja i ne pripada društvu koje ga okružuje ni po kojem parametru, pa je kod mene originalnost usko vezana sa hrabrošću. Živjeti slobodno svoj život i voljeti koga ti srce želi i pustiti da to onda srce ispjeva, tada ne pjeva glas – tada srce pjeva – rekao je Božo.

Na pitanje kako je doživio koncert rekao nam je:

-Svaki put me ispuni ta energija i ta ljubav. Svaki put mi Bog dokaže da sam na pavom putu i kao što sam rekao na koncertu samo mu se zahvaljuem, a on meni iz te milosti zapravo sve ovo daje kao bagodat. Dakle sve ovo što spusti na mene i na vas publiku sve je to Božja promisao i on sigurno ima tu jednu snažnu notu. Nemoguće je danas u ovom vremenu kakvo je probuditi tako duboku emociju za nekih ta dva sata, a da ti to tako duboko ne proživiš jer ja znam točno da ljudi prođu kroz cijeli svoj život, sjete one prve patnje koja ih je zadesila, one prve neke neostvarene ljubavi, naprosto čini mi se da taj koncert kao kaleidoskop osjećanja i da sam netko tko naprosto jedan zračak koji ti treba da to ispoljiš van, da se otvoriš, jer smo svi u toj nekoj čahuri i jednostavno treba ti netko sa tim magičnim ključem da te otključa da ti naprosto otvoriš sebe bez da razmisljaš kako će drugi gledati na to. Ljudi su večeras svjedoci smo da su puno plakali, puno se radovali, puno se oslobodili negdje su se vratili sebi. Možda je moja najveća misija da ljude vratim sebi. Jer ljudi postanu tuđi, ljudi postani netko treći, ljudi naprosto se udaljavaju sami od sebe, od svoje prirode od svoje biti. A moj koncert, negdje čini mi se da ih vraća onom svom bitku, onom najčistijem najvrijednijem, naprosto emociji nekom univerzalnom jeziku koji ne moraš prevoditi, bilo je sigurno onih stranaca večeras. Skoro mi je napiso jedan mladić poruku Ja te nisam razumio ništa na tvom koncertu, ali sam te tolik osjetio da je to bilo dovoljno da ja znam da ću doći ponovno. To je pročišćena kristalizirana emocija.