Njegove koncerte i turneje opisivali su kao “putujući zemljotres”, a Zdravko Čolić i danas voli tu sintagmu jer tako živi i sada iako su mu večeri u Beogradu, kad ne nastupa, rezervisane za porodicu, suprugu Aleksandru (53) i kćerke Unu (17) i Laru (12), i za gitaru uz koju pravi svoje nove stvari.
No kad je na putu, to je i dalje isti onaj Čola koji poznaje svakoga iz muzičkog miljea, od naših rokera do zvijezda popa i šansone. Kaže da na “čitavom prostoru bivše Juge nema nikoga ko poznaje više ljudi i više je sjedio po kafanama i restoranima od mene”.
To je tako kad si čovek u narodnoj službi, tu si za druge, uveseljavaš ljude i kroz to ih neprestano srećeš ponovo. Neki zaboravljeni susreti najednom pred tobom ožive, i to je lepo, vratiš se nečemu odranije, a ideš dalje”, opisuje svoju svakodnevicu, koju, između ostalog, čine i obožavateljke.
– Vjerujem da sam veoma mnogo novih fanova stekao dok sam za vrijeme rata, da se preživi i nešto zaradi, nastupao po brojnim našim klubovima po svijetu. Bilo je dosta mladih ljudi u toj mojoj publici po Evropi, Sjevernoj Americi, Australiji. Imao sam osjećaj da su to djeca koja su naslijedila neke muzičke korijene od svojih roditelja jer su na koncertima bile tri generacije, od klinaca koji se vesele sa svojim mamama i tatama do onih koji su ostarili s mojom muzikom. Ta neka nova publika ide za mnom s nastupa na nastup, a ja ih zovem moj Klub 100. To je sto mojih najvjernijih obožavateljki, koje mi kažu: “Mi smo Čolićke!” Gotovo na svim velikim koncertima one su tu – priča Čola.
Te svoje vjerne obožavateljke prepoznaje, one su uvijek u prvim redovima, pravi fanovi.
“Moja Jelena iz Splita, ne želim sad da je potpuno razotkrijem, ona je doktorka koja spašava ljude. Ona ljeti ide da spašava, ali ljeti i da mene čuje. “Svaka od nas ima svoje mjesto”, objasnila mi je, “mi smo tu ispred tebe, na žici”. Jednom sam bio s nekim ljudima u splitskom hotelu Lav, a slučajno su se tamo našle na kafi i neke od tih žena. Smiju se i doviknu “nećemo vas gnjaviti, mi smo na koncertu potpuno druge osobe, a sutradan ujutro postajemo normalne poslovne žene”. Dok je tog meraka i te energije između mene i publike koja me prati, sve to ima smisla. Tri-četiri generacije koje vidiš na koncertu, to je ono zbog čega je sve ovo vrijedjelo raditi. Muzika nije tajkunska priča, nije to glavna motivacija, ne možeš se od toga obogatiti na našem tržištu, možeš samo dobro živeti s porodicom”, kaže Čola, i malo zastane, potom počne da se smije i dodaje – “Može, doduše, ko štedi!”
