Dok se Milena Dravić bori sa opakom bolešću, nikako ne zaboravlja supruga Dragana Nikolića: Nedostaje mi, da mu se nasmijem, da mi uzvrati onaj njegov pogled i namigne
Velikoj filmskoj divi, zvijezdi srbijanske kinematografije, prija pažnja koju dobija na svakom koraku od publike, a ona joj daje i snagu da nastavi borbu sa opakom bolešću, i priznaje da uvijek osjeća da je suprug Dragan-Gaga Nikolić pored nje i uz nju.
– Veliku podršku u životu imala sam u mom suprugu. Mnoge lijepe stvari su mi se dogodile zahvaljujući njemu. Dragan je još tu za mene. To nije moja fikcija. Bez tog osjećaja da je tu ne znam da li bih mogla dalje. Nedostaje mi, da mu se nasmijem, da mi uzvrati onaj njegov pogled i namigne. Poslije Draganovog odlaska mnogo me je pogodila i smrt Nebojše Glogovca. Nisam imala djece, ali sam Glogovčevu smrt doživjela kao da mi je sin umro. On je bio najbolji glumac srednje generacije. Njegova uloga u “Ustavu Republike Hrvatske” nešto je najbolje što je mogao da nam ostavi prije nego što je prebrzo otišao. I dan-danas se sjećam kako smo za vrijeme bombardovanja 1999. snimali “Nebesku udicu”. On je igrao sina Kaju, a ja njegovu majku – rekla je proslavljena glumica za magazin “Gloria”.
Ima li nešto što Draganu niste rekli za života, a željeli ste?
– Ništa konkretno. Naš glumački posao oduzimao nam je mnogo vremena, onog koje je trebalo da provedemo zajedno. Trebalo je da više budem s njim. Mnogo smo radili, nekad išli iz filma u film, ali u najtežim trenucima bili smo upućeni jedno na drugo. Borio se kao lav, do posljednjeg daha. Volio je život, bio je veliki džentlmen, stalno se trudio da me nasmije. Voleo je djecu. Volio je prijatelje, imao ih je mnogo, i uvijek ih je pomagao.
Plovi li danas Gagin čamac Jadranom, onaj koji ste poklonili vašem prijatelju Radetu Šerbedžiji?
– Šerbedžija je Draganov i moj veoma dobar prijatelj. U životu se nebrojeno puta pokazao velikim u našem prijateljstvu. Hvala mu za riječi da sam ja sami film i da su moje oči jugoslovenski film. Ima istine u tim riječima. Kada sam bila u Puli, otišla sam do Fažane da vidim gdje je Draganov čamac. Već se smrkavalo, tražili smo čamac, ali sam se umorila i morala sam da sjednem. Poslije nekog vremena prišao mi je jedan ribar i rekao: “Gaga je”, misleći na čamac, “na Brionima. Odvezao se prije deset dana”.
