Svetlana Ceca Bojković, poznata srbijanska glumica, na svakom koraku daje lekciju mnogim mlađim kolegama koliko je pristojnost važna u odnosu sa publikom i kako otmenost glumicu održava na sceni.
Koliko su film “Pas koji je volio vozove” i Zlatna arena u Puli odredili vaš dalji glumački put?
– Prije toga dosta sam radila na televiziji, a “Pas” je bio moj prvi veliki film i jeste mi otvorio jedan put u kinematografiji. Posle sam dobijala brojne uloge na filmu, ali dugo nisam imala izazovniji zadatak. Dobro, tada su reditelji bili mladi, to je bila takozvana češka škola: Karanović, Marković i drugi. Tada smo polako izlazili iz onog perioda partizanskih filmova i nije bilo mnogo ženskih uloga. Uloga Mike u “Psu” ostala mi je kao nešto specifično.
Kako gledate na to što se vrlo često repriziraju mnoge serije u kojima ste igrali?
– U tom žanru “Bolji život” je jedna od najboljih serija. Od snimanja te serije stigle su nove generacije koje je gledaju, a i ovi stariji vole da je vide. Pogotovo taksisti u Beogradu, koji mi kažu da vole da je pogledaju i da krenu na posao iako već, takoreći, znaju napamet replike. Neko je pitao da li će biti nastavka – neće. Gotovo je s “Boljim životom”.
Svjedoci smo te krhkosti umetničkog bića koja, nažalost, odnosi živote glumaca mlađe generacije: Marinka Madžgalja, Nebojšu Glogovoca, Mandu… Koliko košta taj “imperativ života”?
– Jeste, nažalost, glumac živi i događa se da prerano sagori. To je sve jako tužno. Glumačka profesija je takva da se čovjek kompletno da, i to se plati životom.
Jedan veći broj umetnika u Beogradu i Srbiji bori se za golu egzistenciju. Otkrili ste nedavno da vam je penzija samo 30.000 dinara. Kako uspjevate da preživite?
– Teško je odgovoriti kako sa tim izaći na kraj, kako poboljšati status umjetnika. To bi trebalo da uradi sistem ili država, ali nisam neki optimista što se tiče toga. Znate, pozorište, film nešto je što je kod umjetnika imperativ života. Ko ima taj umjetnički talenat, on mora da ga njeguje. On te tjera da stalno radiš i zahvaljujući tome mi smo, ipak, jako žilava profesija. Opstajemo i opstajat ćemo. Umjetnici žive neki svoj paralelni svijet i sve ove loše stvari iz svakodnevice zamjenjuju radom i umjetničkim djelima