Htjela je upisati medicinu ili medresu, a postala je pjevačica, ovo je životna priča Zlate Avdić: Bilo nas je sedmero, babo je uvijek govorio ne štedite na hrani

Popularna Zeničanka Zlata Avdić krizu koronavirusa provela je, ali i još provodi i švicarskom gradu Bernu.

Nakon što je prošle godine poslije višegodišnjeg/decenijskog boravka napustila Austriju, sa suprugom Jukom se skrasila u Švicarskoj. Ni njoj nije bilo lako jer nije znala odgovore na pitanja,šta i kako dalje, šta se ustvari dešava,ali je pokušala da sa suprugom i veoma malim brojem prijatelja koje je okupila oko sebe,  iz svega toga izađe jača i snažnija.

-U Švicarskoj se skoro nije ni osjetila ta pandemija, ali gledajući i slušajući šta se sve dešava u svijetu uhvatio me baš strah. Ja sam prije samog izbijanja pandemije trebala da idem za Bosnu, imala sam dosta zakazanih nastupa, baš u okolici Zenice,pa sam onda namjeravala tu i ostati, da sa rodbinom ispostim Ramazan i dočekam Bajram. Ali, čovjek snuje,a dragi Bog odlučuje. U Bernu gdje živim imam prijatelje, a koja večina radi u bolnicama i staračkim domovima,pa su me i oni izvještavali o stanju na terenu. Dužili smo se privatno, ali ne više onako kao prije, jer smo se pridržavali svih pravila. Ipak, u početku smo išli kafu da pijemo u šumu,nismo u stanovima.

Da li Vas je ovaj prinudni odmor „natjerao“ da smršate ili  da se udebljate?

-Ma, kada bi ikako mogla, ne bi vala da odgovaram na to pitanje. Prije izbijanja svjetske pandemije baš sam bila dotjerala liniju, skoro pa do idealne. A, onda tokom ovog prinudnog pritvora čovjek se opet okrene hrani, čak više već što bi trebalo. Moj suprug Juka i ja išli smo da šetamo po šumi, imam čak i mini fitness,ali nije sve to onako kao u neko normalno vrijeme.

Pa, da li možete Vašom čvrstom voljom da kažete, sad ću reducirati hranu i želim da smršam?

-Ja sam tolike godine po kafanama, restoranima… tolike godine sam u ovom estradnom poslu. U kafani se sve i svašta konzumira, a ja sam tokom ratnih dešavanja u BiH  bila u Austriji i jednu večer sam se prihvatila cigarete,  a nikada nisam prije konzumirala cigarete. Tada kaže meni rahmetli menadžer i muzičar Enes Popak : „Zlato sad si zapalila jednu, sutra ili prekosutra ćeš drugu,p a tako redom i onda ćeš postati svestrani pušač i nećeš više nikada prestati. Bilo je to 1993. godine, eto od tada sam rekla ne i ostavila sam cigarete, nikada više, a alkoholu ne teba ni da govorim. Nikada pomirisala ,a kamoli probala. Dakle, ja imam karakter,kada kažem ne, onda je ne.  Moj suprug Juka je moja životna podrška. Ja sam sklona debljanju i to je to. Kada meni moj Juka kaže,da bi trebala na dijetu, ja onda to odmah uradim i zadnji put kada mi je to rekao smršala sa 11 kilograma.

Sada kada je stala muzika, stali koncerti, da li Vam je žao što niste radili još nešto drugo u životu i da li bi sebe mogli zamisliti na nekom drugom radnom mjestu?

-Naravno, da bi, i to sa zadovoljstvom. Nije mi žao što sam se posvetila muzici,a mada sa školom koju sam završila ne bi mogla baš nešto mnogo da radim. Žao mi je samo što svojevremeno nisam ispunila želju mog rahmetli babe, da se školujem za medicinsku sestru ili da završim medresu. Ali, bez obzira kojim poslom se bavimo, svima nama treba da bude jasno da ćemo jednog dana stati. Nisam ona osoba koja trči za novcem, treba u svemu imati mjeru u životu. Danas Juka i ja živimo od našeg rada. Moj suprug je zaposlen, ja imam ušteđenog novca. Nas je je svojevremeno bilo sedmoro djece, pet sestara i dva brata, a babo nam je uvijek govorio ne štedite na hrani, hranite se zdravo i kvalitetno. Garderobe imamo i previše tako da nam toga nije trebalo.

Da li imate kontakt sa kolegama, da li je Vas neko kontaktirao?

-Kontaktirao me je Damir Čaušević iz Beča, pa onda moj dragi kolega Šekib Mujanović,pitali smo se za zdravlje. Bilo je tu dosta još nekih sa kojima smo kontaktirali. Ali zvalo me i dosta ljudi koji nisu na estradi, onih koji  prate moj rad, htjeli su da znaju kako sam, trebali mi šta,ali i ja sam se raspitivala za njih i njihove živote.

Da li će se nakon pandemije nešto promjeniti na estradi?

-Ja ne vjerujem u to. I dalje će biti kao što je bilo. Ja sam prije par dana dogovorila dvije svadbe za jesen,a što se tiče samog ljeta, mislim da je za naš posao  to izgubljeno ljeto. Neke svadbe koje su bile dogovorene za ovo ljeto, pomjerene su za narednu godinu. Što se tiče kvaliteta pjesama koje će se snimati, mislim da će to biti još gore“ž.

Da li će te nastaviti sa istim intezitetom snimati nove pjesme kao i prije?

-Iskreno da kažem, hoću. Moram ulagati u sebe da bi opstala. Prije ove pandemije ja sam trebala da snimam dvije nove pjesme i one su već plaćene. A, treća je već gotova,nisam je platila,ali me čeka. Za tu pjesmu tekst mi je pisala supruga Mileta Kitića, Marta Savić, a sve ostalo radit će Kobac. Kada sam pitala Martu  koliko košta tekst,ona mi je odgovorila: „Zlato, za tebe pjesma ne košta ništa“. Međutim, ja joj dužna ostati neću. Dvije pjesme su završene u Tuzli,a jedna u Novom Sadu. Dakle bez obzira na moje godine rada i staža, na godine životne dobi, Zlata ide dalje,snima i pjeva. Promocije će naravno biti na Grandu“.

Rekli ste da Vas godine stižu, bojite li se mladih naraštaja, kako sebe zamišljate u starosti?

„Svako ima svoju nafaku. Bilo je uvijek mlađih i bit će ih. I ja sam bila mlada ,pa se možda i mene neko plašio. A, u dubokoj starosti sebe vidim sa mojim Jukicom u jednoj malenoj kući, okruženoj prirodom. Cvijeće i ruže oko nas.

Nedavno ste snimili cover pjesme „Sarajevo“ iz osamdesetih godina Ane Bekute,a kasnije  tu istu pjesmu snimila je Elvira Rahić. Zašto rođena Zeničanka pjeva baš o Sarajevu?

-Prije nego ju je Elvira snimila,a uradila je to odlično, ja sam sa tom pjesmom bila  jednostavno opsjednuta i čak sam je jedno vrijeme redovno pjevala na mojim nastupa. I da izbacimo iz pjesme „Sarajevo“, tekst je toliko odličan, tako simboličan, pjevaš pjesmu, zatvoriš oči i ti si već u šeheru, na Baščaršiji…Pjesma me vraća u djetinjstvo, sjeća na Olimpijadu. Ja kada odem na Baščaršiju to je za mene epicentar svijeta. Inače sam preemotivna na naše bh. starine. Kada sam prošle godine prvi put u životu stala na Stari most u Mostaru ja sam plakala kao malo dijete. Prošla sam više od pola svijeta,ali ono što BiH ima nema nigdje. Jako sam emotivna, Lav sam u horoskopu.

Da li ste se ikad furali na to što ste pjevačica?

-Bože sačuvaj, nikada. Ja danas gledam ove mlađe koleginice koje hodaju uzdignute glave kada snime jednu pjesmu,pa se hvale kako su postale pjevačice. Ma, budi prije svega čovjek,pa onda sve ostalo. Međutim sve te mlađe ne prihvataju savjete nas starijih koleginica,ali to je njihov stav i njihov život.

Prije odlaska za BiH kako će te upražnjavati vrijeme u Bernu?

-Za Bosnu sam mislila u augustu,a ovih dana kod Sutka u studiju snimam još jedan cover,a  bit će to stara i prva snimljena pjesma Šemse Suljaković, „Otišla je ljubav s našeg kućnog praga“,a koju je za nju pisao Šaban Šaulić.

Da li ćeš uspjeti ponoviti tu emociju u pjesmi,jer ono što može Šemsa ne može malo ko ili skoro ,pa niko?

-Kada sam ja počela da pjevam, moja mama rahmetli nije imala priliku da me često gleda i sluša. Do nje su dolazile glasine, kako ja pjevam kao Šemsa. A, ona bi onda znala reći: „Nemere niko kao Šemsa“,tako je govorila moja rahmetli mama. I moram da kažem da je u pravu, jer ono što je otpjevala Šemsa ne može nikad niko da ponovi. Šemsa danas kada  izađe da pjeva , dovoljan je jedan njen triler da se čovjek naježi. Ja ću se truditi, dat ću sve od sebe da je otpjevam da barem malo bude približno Šemsinoj interpretaciji te pjesme. Danas bilo gdje da se Šemsa pojavi dovoljno je da stoji na bini, da ne otvori usta, ima toliko kredita kod publika da ih sve pobaca u trans, Ona je jedna jedina i neponovljiva.

Bato Šišić