Iskrenost Edina Hadžipašića mnogima se neće dopasti: Osim Hanke i Halida, svi ostali su „prodani“ pjevači koji ne vole svoje, Hilmo Peljto je previše uradio za Šerifa, a šta je on za njega?

Edin Hadžipašić se od pete godine života počeo baviti muzikom. Rođen je u Valikoj Kladuši, da bi svoj život zbog ratnih dešavanja nastavio u Njemačkoj. U toj državi veoma brzo je „stao na vlastite noge“, otvorio privatnu firmu, razvio privatni i porodični biznis, a onda se odlučio početi malo više i ozbiljnije baviti ne samo muzikom, sviranjem instrumenata, već i pjesmom.

Edin ima specifičnu boju glasa, a nakon snimanja i izdavanja nekoliko singl pjesama, objavio je prvi CD naslovljen „Za Adelinu“, po naslovnoj pjesmi albuma kojeg je posvetio supruzi Adelini.

-Iskreno govoreći da mi nije Adeline možda sve ovo danas ne bi ni postigao u životu. Ona je moj životni oslonac u svim porama mog života, majka moje djece, žena koja me vodila i vodi kroz život. Ona je glavna osoba u mom životu ,a sve ostalo je moj i njen produkt. A, pjesma „Za Adelinu“ i kompletan album samo je moj mali znak pažnje i zahvalnosti za sve godine života provedene sa mnom – ispričao nam je na početku razgovora Edin Hadžipašić.

Zbog čega si album objavio u vlastitoj režiji bez podrške neke diskografske kuće?

-Nisam jednostavno htio da se ugovorom vežem za bilo koju diskografsku kuću, a kada već spominjem izdavačke kuće, tu bi u pitanje mogla samo doći izdavačka kuća „Hayat“. Pogotovo ne izdavačke kuće  van BiH.  Ne radi se ništa na nacionalnoj osnovi, ali BiH je po pitanju diskografije izvukla najdeblji kraj, svi gaze po njoj, a ja želim da pomognem mojoj državi, ne želim da izdam za diskografke kuće stranih država, a Srbija i Hrvatska su po meni strane države, a mada ja sve to poštujem i cijenim. Idem po onom principu pomaži i kupuj samo domaće. Sada sa tom diskografskom i TV kućom imam odličnu saradnju. Meni ne trebaju milionski pregledi mojih spotova i pjesama već samo iskreni. Bolje da u svojoj avliji budem u zlatnoj sredini već u stranoj samo jedan mali kamenčić sa velikim novčanim izdacima, a na kraju ne dobiješ ništa.

Kako gledaš na pjevače iz BiH koji opet „trče“ na Grand, Pink…?

-Svaki pjevač koji nema još neki izvor zarade, koji živi samo od pjesme, a kojem BiH nije dovoljna da postane popularan onda on ili oni odlaze u susjedne države i tamo troše zarađeni novac za malo slave i popularnosti, da bi  imali možda, kažem možda nešto malo više nastupa. Ja mogu da razumijem ovu djecu, ove mlađe pjevače koji žele baš da se pojave na tim televizijama, za pet minuta slave, pa opet nestanu, ali ne razumijem i čudim se se pjevačima koji su karijeru stvorili za vrijeme nekadašnje Jugoslavije, pa onda kasnije pjevali pjesme koje su vrijeđali narod države na čijim televizijama se  danas  nonstop pojavljuju ,pa onda čak snimaju ili pjevaju pjesme koje na neki način vrijeđaju državu iz koje dolaze ,a u ovom slučaju BiH. Stari pjevači mijenju kape i uniforme samo da bi ostali u vrhu. Jedini koji je ostao vijeran BiH, svom narodu, izdavačkim kućama u BiH je Halid Bešlić kojem se klanjam do poda i svaka mu čast. Pa tu je i Hanka Paldum koja ne da ono bosansko iz nje, a svi ostali  manje više nisu vrijedni pomena. Sve je to za mene izdaja sopstvene publike i države iz koje dolaze.

Uskoro snimaš pjesmu posvećenu unuci?

-Da i sa velikim zadovoljstvom, jer Mia je moja pahuljica, moj ponos ,mada imam i unuka Anisa, a kojeg također veoma volim, ali djevojčice su umiljatije. Tekst sam ja napisao i želim jednostavno da joj dedo pokloni pjesmu.

Šta bolje pjevaš narodnjake ili zabavnjake?

-Meni veoma bolje dobro stoje zabavnjaci, a prije svega balade, znam i folk da pjevam ali onda biram koga i koje pjesme da pjevam. Veoma dobro plivam u zabavnjacima, tako da je to nekako moja muzička orijentacija. Volim da slušam i pjevam pjesme Zdravka Čolića, Parnog Valjka,  Mirze Selimovića, Harisa Berkovića, Željka Samardžića, Željka Joksimovića, Harisa Džinovića, Šaulica, Konjevića, Bešlića i Paldum.

Zbog čega izbjegavaš pojavljivanje ili gostovanje na televizijama?

-Ne izbjegavam, ali jednostavno volim više da promatram. Kemal Monetno je bio izuzetno veliki pjevač, odlian muzičar, stvaralac, a opet se najmanje pojavljivao na televizijama,samo u probranim programima. E, tako ne želim ni ja da se pojavljujem u nekim bezveznim emisijama, a kakav sam ja čovjek to se ne može vidjeti u jednoj ili u pedestoj emisiji. Ne želim da prodajem sebe kao čovjeka, već želim da poklonim muziku ljudima koji žele da je slušaju. Ne želim da pričam o nekim glupostima, moj svijet je muzika.

Šerif Konjević ili Šaban Šaulić?

-Šerif Konjević u svakom slučaju jer je moj Krajišnik, potom je vrhunski pjevač. Takav pjevač se rađa jednom u 200 godina. Šerif će uvijek moći otpjevati Šabanovu pjesmu, dok Šaban neće moći Šerifovu. Mada su i jedan i drugi vrhunski pjevači i jako ih poštujem.

Tvoj menadžer je Hilmo Peljto koji je je prije sarađivao sa Konjevićem?

-Ne znam zbog čega njih dvojica više ne sarađuju, ali jedno je sigurno: Hilmo Peljto je mnogo, mnogo dobrog uradio za Šerifa, a koliko je Šerif učinio za Hilmu neka to ostane na drugom listu papira. Ja se ovom prilikom zahvaljujem Hilmi Peljti koji mi je dosta do sada pomogao, iskrena osoba kojoj stopostotno vjerujem, a tu je i moj brat Nermin,kao i moja porodica, pa tu je i Džemo Novaković kod kojeg snimam moje pjesme, a posebno bi izdvojio i klavijaturistu Mirsada Kerića koji veoma često prati i Šabana Šaulica, a u mojoj muzičkoj pratnji i je gitarisa Kemo.

Pokušao si da pomogneš i ljudima iz BiH koji su došli kod tebe da rade. Kakva su ti iskustva?

-Moram da kažem nažalost veoma negativa. Ja volim moju BiH, volim njen narod, ali mislim da veći dio tog naroda ne voli samog sebe i ne želi da mu se pomogne. Mnogi su dolazili i odlazili, sve sam ih ispoštovao, mnogi su radeći kod mene u Njemačkoj napravili porodične kuće u BiH,ali zahvalnosti nije bilo. Ja ne očekujem da me neko grli i ljubi,ali jedno ljudsko hvala bi bilo zaista dovoljno. Ja ću navesti samo jedan primjer: kada smo Šerif Konjević i ja imali koncert u Velikoj Kladuši uz jako dobru reklamu prodali smo samo 270 ulaznica. Poslije nas dvojice gostovao je jedan mladi pjevač, za mene nepoznat, ali iz druge države i u istoj dvorani je prodao 1500 ulaznica. Dakle, Bošnjak ne voli samog sebe, ako mu Bošnjak pomogne to ne cijeni, a takvih primjera je bilo mnogo. To je ono što me boli, da li će se neko uvrijediti ili ne, mene to ne interesuje,ali moja država je BiH i nikome ne dam na nju.

Bato Šišić