Kemal Malovčić surovo iskren: Šerbi ni rahmet ne mogu predati, umro je od sifilisa

Kemal Malovčić je jednostavno legenda narodne regionalne muzike.

Svaki susret sa njim donese nešto novo, neke nove priče, zanimljivosti, a on uvijek kada nešto izjavi za medije, uvijek i stoji iza toga. Ovaj put na samom početku prisjetili smo se njegovog samog početka na estradi.

-Sve je počelo kada sam otišao na služenje vojnog roka u Niš. Tamo je bio u vojnom orkestru jedan dobar harmonikaš iz Šabca i ja sam ga upitao, da li bi on htio da me uči i nauči da sviram harmoniku. On je dao potvrdan odgovor. Naučio me da sviram harmoniku, pa kada sam završio sa vojskom, otišao sam na audiciju u Sarajevo. Ali, tu sam se prijavio za pjevača, ali mi je Ismet Alajbegović Šerbo u lice rekao da ne znam pjevati i da nikada od mene pjevača neće biti. Poslije toga u Sanskom Mostu je bila jedna velika audicija za pjevače, a u žiriju je bio Jovica Petković, kao i Šerbo. Opet mi je rečeno da ne znam pjevati, a tada je prošla Ljubica Berak. Zato tom Šerbi ni rahmet ne mogu nazvati, a umro je sifilisa. Pa, u njegovo vrijeme dok je bio kao glavni, niko u Sarajevu ni u jednom restoranu nije mogao harmoniku zasvirati, ako nije imao potvrdu od njega.

 Šta se poslije toga dešavalo?

-E, onda ja uzmem harmoniku i sa jednim Mićom odemo za Gospić. Tu u jednom restoranu bila je i jedna pjevačica,pa smo mi svirali i pjevali. Jednu večer dođe jedna grupa ljudi,a ja kad sam završio sa sviranjem i pjevanjem,priđe mi jedan čovjek, obrati mi se na ekavici ,pa me pitao da li sam šta do tada snimao?  Ja mu odgovorim da nisam, jer su mi rekli da ne znam ništa. Onda on meni kaže, da dođem u Beograd jer je on urednik u RTV Beograd i u produkciji diskografske kuće Diskos. Nakon nekoliko dana dobijem telegram od njega da dođem. Odmah po mom dolasku uđemo u studijo, snimim pjesmu “Nevernice moja, vrati mi se ti“, a autor kompletne pjesme sam bio ja. Ta pjesma je bila jugoslovenski hit i za nju sam dobio zlatnu ploču .

Koliko si sa tom pločom zaradio novca tada?

-Ma, ništa. Mislim da je bilo pet procenata pjevaču od  prodaje. Bez obzira na hit niko me nije zvao, ni znao, pa sam i dalje radio u kafani. I nakon desete snimljene ploče i dalje sam radio u kafani. Tek kada sam snimio pjesmu „Gdje si sada leptirice moja“ , pa otišao da živim u Beograd, tada mi je sve krenulo. Iskreno govoreći, da nisam otišao u Beograd  od mene kao pjevača ne bi bilo ništa. Tu su me ljudi dočekali, tetošili,a taj čovjek koji mi je prvi pomogao, bio je moja briga sve do njegove smrti.

Danas mladi pjevači iz BiH snimaju duetske pjesme samo sa pjevačicama iz Srbije, zbog čega?

-Pa, moraju. Da to ne učine, ne bi niko za njih ni znao. Srbija i njihove pjevačice su im ulazna karta za uspjeh, mada nemaju oni od toga puno nešto. Više imaju te pjevačice već oni. Bosna ima samo pet do šest pjevača koji su uspjeli ,a to su na prvom mjestu Halid Bešlić, Enes Begović, Nihad Alibegović, ja, a tu je i Koke koji se nešto tamo vamo malo vrti. BiH ne pravi ništa, samo razvaljuje.

Nedavno si objavio novu pjesmu „Biba“ sa neobičnim tekstom i opet u saradnji Miodragom M. Ilićem?

-Nisam imao pravo ni da biram niti da odaberem. On je to napisao, ja ušao u studio i snimio. A, prije svega zbog poštovanja prema njemu i prema godinama uspješne saradnje. I Šemsa Suljaković snima kod njega njenu novu pjesmu.

Da li ima neka pjesma koju snimio protiv svoje volje?

-Ma, ima naravno. Sjećam se kada sam sarađivao sa pokojnim Novicom Uroševićem, on mi je „uvalio“ pjesmu „Fatima“. U startu sam znao da od tebe pjesme nema ništa, da nikada neće biti hit, ali nisam smio da je odbijem, jer je on autor bio još nekoliko pjesama na tom albumu. Da sam odbio, onda bi me on uništio.

Da li si ikada nekom novinaru ili nekoj radio i tv stanici platio da pišu o tebi ili da gostuješ?

-Jesam dva puta i nikada više. Svi misle da je za vrijeme Jugoslavije bilo sve drugačije. Ali, i tada su se novinari koji su drmali morali „podmazati“, da bi se pisalo o pjevačima. Ja sam jednog pozvao na ručak, hajde da ga počastim, kaže on meni, imam ja i kod kuće šta da jedem, daj ti meni lovu. Ma, rekoh, marš, kretenu jedan.