Lepa Lukić: Pred dolazak u Sarajevo nisam spavala od uzbuđenja

Nedavno održani Ilidžanski festival na jednom je mjestu okupio velika estradna imena bivše nam države, a sa posebnim emocijama u Sarajevo je došla legendarna pjevačica Lepa Lukić, koja se u intervjuu za naš portal prisjetila svojih muzičkih početaka, prijateljstva i rivalstva sa Silvanom Armenulić, pjevanja po bosanskim kafanama, a bez imalo ustručavanja govorila je i o zarađenom novcu, sexu, muškarcima, pa i tome kako joj se, svojevremeno, udvarala žena

Autor: Redakcija

Lepa Lukić nije samo pjevačica, nego ikona narodne muzike, žena koja je obilježila jedan vijek, žena s kojom, osim o pjesmi i estradi, možete razgovarati o svemu što život nosi. Ona je žena s kojom se možete smijati i s kojom možete plakati.  To je Lepa Lukić, pjevačica sa velikim brojem hitova, sa podebelom životnom knjigom koja još nije do kraja ispisana, a kojoj, opet ,Sarajevo i BiH zauzimaju posebno mjesto u srcu i životu.

– Duže od 20 godina nisam bila u Sarajevu. Po dolasku u Sarajevo nisam mogla cijelu noć spavati od uzbuđenja. A ,opet, posebna je priča kada su me pozvali da dođem na Ilidžanski festival. Ne znam je li iko u tom momentu bio srećniji od mene. Kada su mi poslali karte,shvatila sam da zaista dolazim u Sarajevo. Cijela BiH me je voljela oduvijek, a sami početak moje karijere vezan je za BiH, jer sam na samom početku kad sam startala sa pjesmom, pjevala u Goraždu, a onda je uslijedila Srebrenica, šest mjeseci u Guber banji.

Jeste li ikada pomislili da ćete jednog dana postati ikona narodne muzike?

– Po tom pitanju sam veoma skromna. Nisam znala da će se sve to tako odvijati, da ću biti aktivna pjevačica svih ovih godina, aktuelna i danas. Nakon svega toga, više nije potrebno da snimam pjesme jer svaka koju sam u zadnjih 35 godina snimila postala je hit, čak je unaprijed bila hit i svaka se ploča prodala u 300 000 primjeraka. Jednostavno, nije se gledalo šta pjevam i samo je bilo važno da objavim nešto novo. Nisam se nadala da ću doživjeti ovoliku slavu.

Jeste li zbog karijere zapostavili privatni život? Propustili priliku da se ostvarite kao majka?

– Nisam, jer volim ovo što radim. Naravno, žao mi je što se prirodnim putem nisam ostvarila kao majka. To mi je jedina rana na duši ,a sve ostalo sam, što sam htjela, dobila u životu. Ali bez obzira, volim djecu, nema veze čija su. Inače sam veoma emotivna i osjetljiva. Kada sam čula da je umro Cune (Gojković op.a), nisam plakala, ja sam vrištala.

Polako odlazi Vaša generacija, plašite li se smrti?

– Šta ima da se plašim. Plašila se ili ne, sve nas čeka taj sudnji dan. Za svoje godine, još se dobro držim. Neki mi čak govore da uopšte ne starim. Međutim, svjesna sam svojih godina I prolaznosti života. Ovom mladolikom izgledu mogu zahvaliti genetici. Drago mi je što na sebi nisam ništa radila. Nema silikona, nema golotinje, zna se kako Lepa pjeva.  A, ovi danas se bacaju po bini, dižu ruke I noge, izbacuju grudi. Uh, još kad bi grudi znale da pjevaju ili njihove guze, e onda bi nastao lom. Kao slučajno joj ispadne dojka i tako to. Moje pjesme su emotivne i ljubavne, a ljudi to vole.

Je li se prije moglo živjeti od snimljenih ploča?

– Kako da ne. U vrećama sam kući donosila novac.  Od toga danas ništa nemam jer sam voljela boemski da živim. Pare su da se troše, a ne da se čuvaju. Ponikla sam iz sirotinjske porodice. Bila sam željna lijepe odjeće, pa je to bilo prvo na šta sam novac trošila. Nisam previše ulagala u šminku, ali krala sam ideje od drugih, gledala kako to drugi rade, a kako imam talenta za sklapanje boja, dobro sam se snalazila.

Od koga ste najviše “krali“ ideje za styling?

– Najčešće od Tereze Kesovije. Kad bi ona pjevala, sakrila bih se iza bine i detaljno je posmatrala. Gledala sam šta je to obukla, kako je sparila boje. NIsam ja ta koja sve zna, učila sam od drugih. Ne moraš biti ni načinat ni fakultetski obrazovan da bi bio mudra. A za sebe mislim da sam mudra.

Kafane i Lepa Lukić?

– Svi smo počinjali u kafanama, neki su i završili u kafani, a to je najveća škola za jednog pjevača. Iskreno, zbog pjesme sam i bila u kafani, ali da nisam pjevačica nikada ne bih otišla u kafanu, jer me jednostavno ne privlači.

Jelena Karleuša je rekla da se grozi kafana?

– Možda se grozi zato što ne pjeva u kafani. Možda joj je krivo što je niko ne zove da pjeva u kafani. Da me sada neko pozove, otišla bih da pjevam u kafanu. Ja  idem da pjevam tamo gdje su ljudi. Kada mi je izašla ploča sa hitom „Srce je moje violina“  imala sam posla i poziva koliko hoćete. Znala sam u Sarajevu u jednoj kafani pjevati  po tri mjeseca. To je bio život. U kafani se najbolje ispeče ovaj zanat, a posebno po kafanama u Bosni. Svi koji kažu da se groze kafana lažu. Gdje bi to oni danas pjevali, posebno ovi mlađi?

Kada već spominjemo mlađe generacije pjevača, šta mislite o njima?

– Ne pratim ih, osim kad slučajno naiđem na njih na televiziji. Ako danas neko od nečega napravi ime i posao, svaka mu čast. Sve su to polupjevači, drmoguzi, osjetili su da na „mufte“ mogu da naprave kao neki posao i to koriste. Vuku se po godinu ili dvije, a onda opet mijenjaju silikone u dupetu i u grudima, pa se opet malo provrte i, na kraju, nestanu.

Možete li da živite od penzije?

– Imam umjetničku penziju za punih 35 godina rada u starosti od 50 godina i ona iznosi 800 eura, a dobila sam i nacionalnu penziju i ona iznosi 500 eura. Dakle, mjesečno dobijam 1.300 eura i to mi je za normalan život sasvim dovoljno. Imam sve svoje, ništa ne plaćam i to me održava u životu, jer znam da sam situirana. To mi je najbolji podstrek da i dalje pjevam neobavezno, samo me brine kako ću kad baš ostarim, bez pjesme. Ma, neka me u kolicima voze na binu da pjevam,…,(smijeh).

Zbog čega ste bili u reality programima? Je li  Vam je sve to bilo potrebno?

– Išla sam da se družim, da budem među narodom, da nisam sama, a uz to dobijem debele pare. A, ko ne voli pare, taj laže. Nisu me uzeli da bih pokazala svoje tijelo, nego što sam ime, pa onda ja to ime dobro keširam. Volim kad sam tražena, a kad sam tražena onda sam najsrećnija.

Koga volite od pjevača iz BiH?

– Na prvom mjestu mi je Beba Selimović. Ta je žena oduvijek bila dama, držala do sebe, dp svog izgleda, birala pjesme koje će da pjeva. Jedna dama kao Beba Selimović još se nije pojavila na estradi. Čak volim da zapjevam i njene pjesme. Sjećam se kada smo četiri godine putovale zajedno, radile i pjevale, bez skandala, bez svađa, bez ijedne ružne riječi. Jednostavno, tu ženu obožavam, baš kao i njenu pjesmu “Plačem ja, plačeš ti”.

Kada Vas sustignu te neke kasne godine života, biste li otišli u starački dom?

– Kad bih tamo otišla, umrla bih istog momenta umrla. Neka mi to niko ne spominje. Kad tamo odete, znači da ste odbačeni od svega. Imam sina od brata i njegovu djecu. Izdržavam ih i oni će me njegovati, a ako ne budu htjeli, naći cu nekoga ko će da brine o meni. Želim da umrem u svom stanu, ali do toga je, nadam se, još daleko.

Ono što su danas Ceca i Jelena, sedamdesetih godina ste to bili Vi i Silvana Armenulić?

– Da, ali to je bilo pravo rivalstvo, jer i Silvana i ja smo veoma dobro pjevale. Silvana je od mene bila starija godinu, ali je poslije mene postala popularna. Mnogo pjesama je snimila od mog kompozitora Petra Tanasijevića, ali to nije prošlo. Tek kasnije ju je krenulo. Do pojave Silvane Armenulić, nisam imala konkurenciju.

Jeste li se i privatno družile i voljele?

– Jesmo. A Silvana je uvijek govorila da ne treba da se sekiram šta novine pišu o nama dvjema. Silvana mi je govorila kako treba da se pojavimo u javnosti, da napravimo zajednički koncert i da svima zatvorimo usta, da uzmemo dobre, a onda je uslijedila njena smrt.

Je li je u Vašem životu bilo sexa, droge i alkohola?

– Zašto uvijek vežu drogu za sex? Seksa je uvijek bilo i bez droge. Ne treba  da se nadrogiram, pa da se seksam. Onda ne možeš da uživaš. Seksa je bilo i po sijenu i po slami,…,(smijeh).

Biste li se upustili u ljubavni život sa dosta mlađim muškarcem od Vas?

– Šta bih ja s njim radila, a šta bi on radio sa mnom. A ni stariji mi ne treba, da mu gladim kriva jajca. Možemo se gledati i držati za ruke, a on može i kafu da kuha,…,(smijeh).

Je li Vam se desilo da Vam se žena udvarala?

– Jeste, i to u Frankfurtu. Otišla ja na masažu, a ona maserka počela oko mene, pa sa rukama malo tamo, malo ovamo, gore, dole. Pa mi još kaže da sam s njom kako mi nikada muškarac ne bi pao na pamet.  Ja je pitam: „A šta bi mi ti radila“? A ona mi odgovara kako bih uz nju bila srećna i na sedmom nebu.A ja joj odbrusim: „Hajde, sklanjaj te ruke s mene, bježi bre, kakva žena i sex“…, (smijeh).

Meni treba pravo muško. Nakon toga dolazila je u restoran gdje smo Zoran Kalezić i ja pjevali, ali nije više prilazila, a ni ja nisam išla kod nje na masažu.