Milić Vukašinović neutješan poslije smrti kćerke Maje: Zbog papira ne mogu da uzmem unuke, oni su već četiri godine u domu

Prošle su dvije sedmice otkako je Maja Avdibegović, kćerka muzičara Milića Vukašinovića (68), pronađena bez svijesti u njegovom stanu u Sarajevu u 35. godini, a on se s tom činjenicom i dalje ne miri.

Nakon što je primio strašnu vijest, čuveni doktor za rokenrol prvo je pomislio da mu se jedinica predozirala heroinom jer je bila teški zavisnik na liječenju, međutim, obdukcioni nalazi utvrdili su da je došlo do gušenja prilikom miješanja jake kafe s pojačanom dozom lijekova. Vukašinović je tek nakon Majine sahrane postao svjestan tragedije, od koje mu je, kako dani odmiču, sve teže i teže.

I ispovijesti za Glossy opisuje s kakvim se sve problemima susretao posljednjih dvadeset godina zbog kćerke, ali i šta je i sam preživljavao kada se borio s najtežim porocima.

– Najveći problem svih roditelja koji se suočavaju s djetetom narkomanom jeste taj što kasno otkriju da im je dijete zavisnik, kao što smo Majina mama Vera i ja kasno shvatili da je na heroinu. I to zavisnik koji nije dao da se kaže da je narkoman, pa bi svaki put ako nagovijestimo da je u problemu, dobijala nervne napade, uz stalna obećanja da neće više koristiti iglu.

Kako ste je nagovorili da krene s liječenjem?

– Prvi put je pristala da ide da na liječenje u bolnicu Koševo kada je i njen tadašnji dečko, koji je i navukao na iglu, pristao da idu zajedno, ali je on poslije sedam dana pobjegao iz bolnice i sve se nastavilo po starom. Drugi put se liječila zajedno s bivšim mužem, s kojim ima djecu. Nisu bili u bolnici, već su svako jutro išli po metadon. Nakon mjesec dana trebalo je da budu čisti, međutim, njen bivši muž nije izdržao ni 10 dana i vratio se na iglu, a onda i ona, s tim što je nama stalno pričala da se skinula i da nije više na heroinu. To laganje se produžilo maltene do današnjih dana, s kratkim periodima kada je stvarno apstinirala od heroina, ali je onda uzimala neke sintetičke droge od koji joj se psiha potpuno izmijenila i imala je halucigene faze.

Kada se Maja prvi put susrela s drogom?

– Tri godine nakon rata zaljubila se u jednog lijepog dečka, bubnjara, koji ju je u stvari navukao na iglu i s njim je kasnije raskinula zato što nije htio da imaju djecu. Potom je ušla u vezu sa svojim bivšim mužem, teškim narkomanom, i s njim je dobila dvoje prekrasne djece. Ni to joj nije bilo dovoljno jak motiv da se konačno potpuno skine s droge, mada jeste pauzirala tokom trudnoće i nakon porođaja, ali se kasnije uvijek vraćala, i to najviše zbog muža, koji je i dalje neizlječiv slučaj.

Krivite li sebe što niste bili stroži otac?

– Kriv sam zato što sam vjerovao da moje dijete mora da prođe i onu ranu fazu džointa i nekoliko piva, ali da neće sigurno da se hvata težih droga. Kada mi je sva oduševljena pričala o tom svom prvom dečku bubnjaru u koga se zaljubila, normalno da joj nisam branio da se s njim zabavlja, jer sam dečka i znao iz viđenja i čak sam im iznajmio stan da ne moraju da se smucaju kojekuda. To mi je bila najveća greška. Tada je u tom stanu postala narkomanka jer su njih dvoje tu napravili narkomansko leglo. Da li je tačno da ste bivšoj supruzi govorili da ne treba da imate djecu?

– Jeste, jer sam znao da će to dijete biti na mene, da će imati moju genetiku, a moja genetika je sa izrazitim nagonom za životom, i to njegovom poročnom stranom, sa devizom „Sve što radim, radim detaljno i do kraja, bez mjere i ograničenja, pa ko živ, ko mrtav.“ Znao sam da ću se ja izvući i iz najgoreg, ali za svoje dijete to nisam mogao da garantujem, i to se, nažalost, i desilo.

Kako se osjećate sada? Da li vam kćerka svakim danom sve više nedostaje?

– Čovjekova ličnost je kao stolica na tri noge. Jedna noga je žena, druga dijete, a treća njegova karijera. Kako sam Maju izgubio, ta stolica se klima, fali mi trećina mene, osjećam se kao duhovni invalid i još ta praznina neopisivo boli.

A vaši unuci Irfan i Imran?

– Oni su već četiri godine u domu. Htio sam da ih uzmem, ali nisam mogao zbog papira i više stvari. Njihov deda je za njih tu 24 sata, stalno ih obilazim i zbog njih moram da budem na nogama i još dugo da živim.